BOŽIĆ - SVETO POROĐENJE ISUSOVO !

                                 



                                                          Hvaljen Isus i Marija !

                                                             



                                                 Rodio se Bog i Čovjek - Radujmo se !

                                                                             

                                       




                                                            



                                               "Zvona zvone, Božić je,
                                                 moj se narod raduje.."



                                   
                                       


               

KARDINALOVA BOŽIĆNA ČESTITKA
POSREDSTVOM ELEKTRONSKIH MEDIJA

Poštovani gledatelji i slušatelji u domovini i inozemstvu!

           
Draga braćo i sestre!
           
1. Ulazimo u noć u kojoj slavimo rođenje Isusa, Sina Božjega. Božićna noć je i noć velikog traganja, noć u kojoj Bog traži čovjeka. Tražeći put do ljudi, Bog se utjelovio u liku Djeteta rođenoga od Majke Marije. Postavši čovjekom Bog nam se potpuno približio, dotaknuo je samu srž naše čovječnosti u onom najskrovitijem dijelu našega bića, i ispunio ga neprolaznom ljepotom. Zato svaki je čovjek, svatko je od nas, Bogu drag. Bog ljubi tebe, mene, sve ljude.
           
A gdje smo mi u tom traženju? Da, i čovjek, pa i onaj koji možda toga nije niti svjestan, svojim bićem traži Boga. Povijest čovječanstva označena je čovjekovim traganjem za Bogom. Ljudsko biće u dubini duše čezne za Bogom, za spasiteljem, za izbaviteljem iz tolikih beznađa. U Božiću Bog je svladao svaku udaljenost između čovjeka i Boga, potpuno nam se približio, postao nam sasvim bliz, Emanuel, Bog s nama. Božićno nas otajstvo duboko dira, jer »svojim se naime utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem« (GS, 22). Stoga je Božić navještaj Božje ljubavi, Božjeg milosrđa prema svakom muškarcu i ženi.

2. Božićno otajstvo prati i određena napetost. Na jednoj su strani Josip i Marija u traženju mjesta gdje će se Isus roditi, mudraci s istoka traže novorođeno Dijete da mu se poklone, anđeli traže pastire da im objave radosnu vijest... S druge pak strane, jeruzalemska se vlast uznemirila, a kralj Herod tragajući za Djetetom, za koje je pisano da će biti novi kralj, izvršio je pokolj nad nevinom dječicom. Svi su te noći, tih dana, tražili: jedni da dožive ljepotu Njegove blizine, a drugi da je unište čim se pojavi.
           
Usuđujem se reći da se to i danas događa u neprestanom čovjekovu traganju za ljepotom življenja. Mnogi kad govore o svojemu nemiru, nezadovoljstvu, napetosti, kažu da stalno traže »ono nešto«, a to nikako da pronađu. Odavno je jasno da se istinska ljepota ne može mjeriti fizičkim mjerilima ili blještavilom, nego čistoćom duha, svježinom duše; mirom što ga ne daje svijet, nego samo Bog. Božić je vrijeme suočavanja s istinom, a Bog govori čovjeku: »ono nešto« za čim tragaš, tvoja čežnja za ljepotom življenja, za ispunjenjem, za mirom, za blagostanjem, za zdravljem već je tu, darovana ti je u liku Isusa, Sina Božjega koji se rodio radi tebe. Nema istinskog mira i ljepote bez Božića!

3. Božja ljubav prema čovjeku neopoziva je Božja odluka, i zato Božić u sebi nosi otajstvo konačnosti, činjenicu da je Bog u svojemu Sinu na konačan način otkrio čovjeku svoju ljubav. Ovogodišnja proslava Božića uronjena je u Svetu godinu Izvanrednog jubileja milosrđa. Utjelovljenje Sina Božjega djelo je milosrdne ljubavi Božje prema čovjeku. Božić je ulazak Božjeg milosrđa u nemilosrdnost našega života. Isus se rodio u Betlehemu da bude Bog s nama. Bog nije daleko od nas. Poslao je svoga Sina na svijet radi nas, radi tebe i mene. On nikoga ne isključuje iz svoje Ljubavi koja prihvaća, liječi i oprašta. On nas neizmjerno ljubi. Dragi prijatelji, molim za sve nas da trajno čeznemo za susretom s Bogom, tom istinskom Ljepotom i da ne zaboravimo da smo ljubljeni.

4. Ovogodišnji Božić slavimo u posebno izazovnom vremenu ljudskoga traganja, kada se ne preispituje samo čovjek, kada kroz kušnje ne prolaze samo brak i obitelj, nego i kada svjedočimo da i oni kojima je zadaća jamčiti sigurnost, postojanost, jasnoću u važnim pitanjima, pokazuju svojevrsno nesnalaženje. U hrvatskom društvu i ovoga Božića još uvijek tražimo rješenja pitanja siromaštva brojnih naših sugrađana, slušamo žalosne izvještaje o napuštanju domovine, s nevjericom pratimo negativne demografske pokazatelje, a blago rečeno, zbunjeni gledamo kada se javno obezvrjeđuju naše svetinje.
           
I izvan naše domovine još uvijek se traži pravi odgovor na migrantsku i izbjegličku krizu, a prijeteći su i nagovještaji daljnjega razbuktavanja međunarodnih nemira i napetosti te, uopće, političke i društvene nestabilnosti. Sve to silno odudara od božićnog mira, zajedništva i ljepote koju je Bog donio svijetu po svojem Sinu Isusu, rođenom u Betlehemu.

5. Draga braćo i sestre, molim Božje milosrđe za sve vas. Molim Boga da svatko od nas, u kako god se teškom stanju nalazio − pritisnut možda bolešću, neimaštinom, međusobnim razmiricama, brigom za budućnost − otkrije da se ljepota življenja postiže samo s Bogom. A za to je potrebno Isusu širom otvoriti vrata svoga srca.
           
Molim Gospodina da u svijetu prokrči put kojim će proći mir, da prestanu eksperimenti koji ugrožavaju čovjekovu budućnost, da se probude pozaspale savjesti koje mogu pomoći povratku mira i ljepote za sve ljude i čitavu Zemlju.
           
Dragi prijatelji, vjerujte, sve se mijenja u životu i pojedinca i zajednice onog trenutka kad se otvorimo Bogu, toj istinskoj Ljepoti, Božjem milosrđu, koje po Božiću dolazi na svijet. Radujmo se hrvatskom Božiću koji je uvijek mio i raspjevan.
           
Svima koji vjeruju u Krista, i svima koji tragaju za istinskom Ljepotom, od srca želim blagoslovljen Božić, svetkovinu Isusova rođenja!
           
Svima, sretan Božić!

Božićna čestitka  kardinala Josipa Bozanića , nadbiskupa zagrebačkog

Izvor: www.radiomarija.hr ...............

                                 


             



Sretan i blagoslovljen Božić Hrvaticama i Hrvatima, ma , gdje bili, vjernicima i svim ljudima dobre volje diljem svijeta !



A,napose: živućim  hrvatskim bojovnicima  obilje Božjeg blagoslova, zdravlja  i mira u duši .

Poginuli i preminuli  hrvatski bojovnici počivali u miru Božjem .

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA - GODINA C

                                                             

  

                                  Blizu je  već Gospodin - dođite, poklonimo se !

                                                                   

Gospodnja je zemlja i sve na njoj, * 
    svijet i svi koji na njemu žive. 
On ga na morima utemelji * 
    i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju, * 
    tko će stajati na svetom mjestu njegovu? 
Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto: † 
    duša mu se ne predaje ispraznosti, * 
    i ne kune se varavo. 

On blagoslov prima od Gospodina * 
    i nagradu od Boga, Spasitelja svoga. 
Takav je naraštaj onih koji traže njega, * 
    koji traže lice Boga Jakovljeva.

»Podignite vrata, nadvratnike svoje, † 
    dižite se, dveri vječne, * 
    da uniđe Kralj slave!« 

»Tko je taj Kralj slave?« † 
    »Gospodin silan i junačan, * 
    Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, † 
    dižite se, dveri vječne, * 
    da uniđe Kralj slave!« 

»Tko je taj Kralj slave?« † 
    »Gospodin nad Vojskama - * 
    on je Kralj slave!«

Psalam 24

..........

2 Sam 7, 1-5. 8b-11. 16 Rim 16, 25-27 Lk 1, 26-38

Razmatranje Prisutnost Božja Današnja Služba riječi govori nam o Božjoj prisutnosti u povijesti. Otkrivamo li njegovu prisutnost u svakidašnjem životu? Kako to otkriti? David u Jeruzalemu, koji je postao njegov grad, želi graditi veličanstveni hram da i Boga ima za građanina svoje prijestolnice. (1. čit.) Tu Davidovu želju prorok Natan iznosi pred Boga i dobije odgovor: Bog, više nego u rukotvorenom hramu, izgrađenu u suparništvu s hramovima poganskih božanstava, želi biti prisutan u stvarnosti koja je više prilagođena čovjeku, u povijesti. Ta prisutnost ovdje je izražena u davidovskoj dinastiji: “Bio sam s tobom kuda god si išao... Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga krila.” (2 Sam 7, 9. 12). Umjesto kamene “kuće” koju je David kanio podići svome Bogu, Bog će mu podići kuću od živog kamena, od osoba. Bog više voli vrijeme u kojem čovjek prebiva s Bogom nego kameni hram.  Ovaj hram u tijelu i u vremenu podignut je u Kristu. Ivan to iznosi teološki: “Riječ je tijelom postala”. Luka povijesno u izvještaju naviještenja rođenja Isusova Mariji. Ostvaruje se Natanovo proroštvo: “Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”  Marija postaje novi Sion. Na Sionu brdu povijesnog Jeruzalema diže živi simbol Božje prisutnosti u povijesti (Davidova palača) i u prostoru (hram) i dim žrtava i tamjana doziva u svijest božansku onostranost koja ide ususret čovjeku. Marija sada postaje eshatološki Sion-Jeruzalem, budući da u njezinu krilu čovještvo prima Sin Božji, i “Sila Svevišnjega ju osjeni”. Tako kroz povijest spasenja u Potomku Davidovu, preko Marije (Mt ističe i zakonsko očinstvo Josipovo), u povijest ulazi živa prisutnost samog Boga Emanuela – S-nama-Bog.  Jezgra navještaja Kristova rođenja jest, da je Marijin sin, začet po Duhu Svetome: Mesija-Krist, Sin Božji, Gospodin. Već vazmeno otajstvo blista nad ovim događajem. Rođenje Kristovo je početak preobrazbe svijeta i povijesti. Čovjek je dobio istinskog brata, koji s njim živi krhkost i patnje u svojem tijelu. U legendi monaha Epifanija piše: “Nemojte nikad tražiti u Kristu lice samo jednog čovjeka, već u svakom čovjeku tražite Kristovo lice. “ O tom “otajstvu” govori Pavao u veličajnom slavoslovlju poslanice Rimljanima (2. čit.). Crkva je zanesena otajstvom utjelovljenja i spasenja koje je ponuđeno čovječanstvu: Otajstvo “sada očitovano i po proročkim spisima” (ovdje spada proroštvo Natanovo) objavljeno je. Crkva slavi Božić radosno u vremenu, otkrivajući u Kristu ključ sveopće povijesti i sudbine svakog čovjeka.  Božja prisutnost u svijetu ostvarena je u Isusu Kristu. Ne tražimo Boga u oblacima, nego ga otkrivajmo u povijesti svakidašnjice, u licu brata u kojem je Krist prisutan. Bog ne zabacuje svoju prisutnost u hramovima, u prostoru, ali ta prisutnost postaje nikakva, ako nije ispunjena njegovom prisutnošću u vremenu. Kršćanska zajednica koja se okuplja u svojim crkvama, mora biti živa zajednica. Crkva je građena od živog kamenja, od osoba, od braće i sestara. “Naučili smo letjeti kao ptice, roniti kao ribe, ali nismo naučili umijeće da živimo kao braća”, tuži se Martin Luther King. Moramo otkriti upravo tu snagu i slavlje Božića, da budemo više braća jedni drugima.  Jedan židovski učitelj Zakona upita jednom svoje učenike po čemu se može prepoznati točan trenutak kad svršava noć i počinje zora. Jedan odgovori: kada se može razlikovati pas od ovce; drugi kada se može razlikovati smokva od datulje? Rabin daje točan odgovor: “Samo onda kad gledajući lice bilo koje osobe u njemu prepoznaješ brata ili sestru. Do tog trena u tvojem je srcu noć i tama.”  Božić će nam biti dan svjetla i radosti, u koliko znamo otkriti u bližnjemu, susjedu, pa i u neprijatelju brata i sestru.  U nebeskom Jeruzalemu nema Hrama. “Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!” (Otk 21, 22)

Izvor:www.veritas.hr

.......

                                     

                                      
                                                             Hvaljen Isus  i Marija !

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - RADOSNA - GODINA C

„Radujte se u Gospodinu uvijek“                                                 Fil 4.4                                                                                       „Blago onom tko se ne sablazni o mene „                                               Mt   11, 2 - 11 ............... Sef 3, 14-18a Fil 4, 4-7 Lk 3, 10-18

Razmatranje U današnjem Evanđelju sv. Luka bilježi kako je veliko mnoštvo došlo slušati Ivana Krstitelja. Za neko vrijeme sve su ostavili i došli poslušati "onoga koji je došao iz pustinje". Nešto je posebno, dakle, bilo u tome neobičnome čovjeku kojega su mnogi smatrali bezumnikom. Ali, i Krist je mnogo puta došao na svijet, mnogim je zemljama kročio, i uvijek Ga smatrahu strancem i bezumnikom. Mnoštvo je ljudi Navjestitelja slušalo sa zanimanjem i iščekivanjem, a on ih je krstio vodom, umanjujući svoje zasluge naviještanjem Onoga koji tek treba doći, Najvećega, Onoga koji će ih krstiti Duhom svetim, i kojemu, kako sam Ivan kaže, nije dostojan odvezati uzice na sandalama. To je Isus Nazarećanin, Pomazanik. Ljudi nisu samo slušali, nego su i pitali - što im je činiti... Tražili su konkretan odgovor, jer tako je lakše. Govorili su: "Ako nas pozivaš na obraćenje, onda nam reci što i kako možemo bolje i drugačije činiti? Trebamo li poći tvojim stopama i živjeti pustinjačkim životom u hladnome brlogu? Kako izgleda obraćenje koje očekuješ od nas?" Ivan ne odbija njihova pitanja, nego im daje posve jasne odgovore i upute. Govori im da podijele ono što imaju, da budu pravedni i milostivi jedni prema drugima, da ne dopuste da gladni umiru od gladi, da se goli i bosi smrzavaju. Poziva ih da ne budu sebični, škrti i samoživi, nego da dijele s onima koji nemaju. Samo će tako živjeti kao djeca Nebeskog Oca. Carinici slušaju i pitaju za savjet. Što im Krstitelj od­govara? Ne traži od njih da napuste svoje radno mjesto, da više ne rade u službi Rimljana. Odgovor je umjeren i nema ništa s animozitetom prema omraženoj carinskoj službi. Ivan im kaže da ne iskorištavaju svoj narod, da ne traže više od onoga što im je određeno. I vojnici, najčešće pogani, navikli na grubost i bešćutnost, pitaju kako dalje, što činiti. Ivan odgovara da nikomu ne čine nasilja, da nikoga lažno ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojom plaćom. To je mimo svih očekivanja. Ivan Krstitelj ne traži neke revolucionarne obrate. Usprkos svojoj egzotičnoj pojavi i strogom načinu života, propovjednik s rijeke Jordana nije neki fanatik koji bi sugerirao asketski heroizam. On ne utemeljuje nikakvu sektu izabranih, nego sve svoje slušatelje šalje na "radna mjesta” na kojima su bili do sada. On tek uporno podsjeća sve dobronamjerne da Gospodnji dan dolazi, dan kad će se pojaviti Bog na zemlji, ali da svi mogu opstati i biti dostojni Gospodinove nagrade ako budu živjeli u ljubavi i vjernosti, radeći svoj posao skromno, mirno, bez zloće, pohlepe, lakomosti, nasilja, korumpiranosti, zavisti... Ivan ne traži da raskrstimo sa svime što smo dosad imali, što je činilo naše živote. Moli tek da u svemu budemo pravedni, dobrostivi, milosrdni, sućutni. Zar je to tako teško? Biti dobar čovjek? Mnoštvo je bilo potreseno katarzičnim Ivanovim govorom, pomislili su da bi on možda mogao biti i Mesija. Pa tako je neobičan, poseban, karizmatičan... Ivan im otklanja svaku sumnju riječima da nije on Taj, da on nije cilj nego tek putokaz i da uskoro dolazi veći od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na prašnjavim sandalama. Što bismo mi pitali Ivana Krstitelja? Što mi trebamo činiti? Neka nam pomogne priča Ivana Sergejeviča Turgenjeva. "Išao sam ulicom kad me zaustavi stari, umorni prosjak. Upaljene suzne oči, pomodrjele usne, prljavi dronjci... O, kako je siromaštvo ružno oglodalo ovo nesretno biće! On mi pruži svoju crvenu, promrzlu, prljavu ruku... Molio je za pomoć. Stao sam prekapati po svojim džepovima... Nisam imao ni novčanika, ni sata, čak ni džepnog rupčića. Ništa nisam ponio sa sobom, a prosjak je strpljivo čekao, dok se njegova pružena ruka pomalo tresla i trzala. Sav zbunjen, ne znajući što da učinim, snažno stisnuh tu prljavu drhtavu ruku: "Ne ljuti se, brate!" Prosjak upre u mene svoje upaljene oči; njegove se modre usne nasmiješiše, pa i on meni stegnu moje ozeble prste: "Što ćeš, brate," prošaputa "ali i na tome ti hvala! To je najveća milostinja!" Treba se (i sve) bez zadrške davati. Pjesnik Gibran kaže: Ako imate bogatstvo, ne dajite tek mrvu. Isto tako, ne dajite ni da bi vas drugi prepoznali, time obezvrjeđujete svoje darove. Ne bojte se davati! Time nećete ništa izgubiti. Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa? I ne govorite: "Dao bih, ali samo potrebitima." Voćke u vašem voćnjaku ne daju se na taj način, a ni stada na vašem pašnjaku. Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati. Noć i dan daju nam se svima i svi smo ih jednako vrijedni. Ne radimo mi selekciju, radi je Gospodin. Ivan Krstitelj sve koji mu dolaze, a i nas, upućuje na milostivoga Isusa, utjelovljenog Boga. Po tisućiti put upozorava nas da se trebamo pripremiti za Njegov dolazak i susret s Njime. Ne nameće nam neke asketske ekstravagantnosti kao imperativ spasenja, traži samo da ovdje, na zemlji, s pažnjom i ljubavlju živimo ono što se traži od nas. Ne moramo poći u pustinju da bismo se tamo susreli s Bogom. Tko Krstiteljeve riječi uzme k srcu, taj može Boga susresti i naći na svakome mjestu, u svakom pozivu i u svakom lijepom odnosu s ljudima. "Gledajte oko sebe i vidjet ćete Ga gdje se igra s vašom djecom. Pogledajte u prostor i vidje ćete Ga gdje hodi po oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih kišom. Vidjet ćete Ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem..." (Gibran) Zato, veselimo se sa sionskim kćerima, s cijelim Izraelom. Ne budimo pljeva koju će vjetar odnijeti u ognjenu peć, budimo zdravo zrno u Božjoj žitnici. Neka nas orkanski vjetar koji diže Božja ruka ne odnese i ne utopi u dalekim oceanima, nego neka nam podari plodno tlo u kojemu ćemo se, kao valjano zrno gorušice, nastaniti i rasti. Rasti do Gospodina, zalijevani Njegovom milošću, kupani Njegovim svjetlom, čvrsto ukorijenjeni vjerom — da nas vihor ne odnese. Ne bojmo se, ne klonimo, jer dan svečani tek ima doći! A tad ćemo biti nagradeni i spokojni u Kraljevstvu nebeskome. Amen.

Izvor: www.veritas.hr


..............

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA - GODINA C

……….

Glas viče: Pripravite Jahvi
put kroz pustinju.

Poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.

Nek se povisi svaka dolina,
nek se spusti svaka gora i brežuljak.

Što je neravno nek se poravna,
strmine nek postanu ravni,

Otkrit će se tada Slava Jahvina,
i svako će tijelo vidjeti,
jer Jahvina su usta govorila

(Iz 40, 3-5)

………..

                                                     Velika nam djela učini Gospodin.....      

...............

Bar 5, 1-9 Fil 1, 4-6. 8-11 Lk 3, 1-6

Razmatranje Druga nedjelja došašća podsjeća nas na Ivana Krstitelja, najvećega od žene rođenoga, koji nas upozorava da bdijemo, da budemo spremni jer uskoro na zemlju stiže Spasitelj. Dočekajmo ga pripravni, spremni, u najsvečanijem ruhu. Ivan se poziva na riječi proroka Izaije, pa grmi: “Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavo neka se izgladi!” Probajte zamisliti kako se u ono vrijeme doživljavalo Ivana Krstitelja. Dakako da su ga smatrali čudakom, osobenjakom, ludo neustrašivim i hrabrim... ali su, svakako, u Njegovim riječima osjećali “ono nešto” čega su se pomalo bojali i za čime su čeznuli. Mnogi su se pitali je li Ivan Taj kojega čekaju. Je li on Mesija, Ilija ili neki drugi (lažni) prorok. Krstitelj odbacuje sva nagađanja jer “ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo”. Ivan Krstitelj tek navješćuje onoga Pravoga koji uskoro treba stići. Moli nas i upozorava: Budite spremni! Ta i kuću pospremimo prije nego li trebaju stići dragi gosti, kako li tek onda treba očistiti srca prije nego li dođe Gospodin?! Ivan Krstitelj ne boji se autoriteta, moćnika i vlastodržaca. Njegova je misija sveta dužnost, makar stradao. Uostalom, mudrost njegova srca šapće mu da će biti spašen svatko koga zbog Njega prognaju. Ivan se ne boji, iako su vremena bila vučja, svih velikodostojnika koji su već načuli da stiže navodni Kralj. Nije moguće da je to ovaj odrpanac odjeven u kostrijet, koji živi izolirano, asketski, jedući skakavce i propovijedajući obraćenje... Ivan kaže, kroz prekrasne stihove libanonskog pjesnika Khalila Gibrana, da nije On taj Kralj, da je On tek Njegov nagovještaj: “Ja sam tek grmljavina Njegove munje. Iako ja prvi progovorih, On bijaše riječ i svrha”. Sv. Ivan Evanđelist navodi Krstiteljeve potresne riječi: “Onome koji za mnom dolazi ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući”. Vlastodršci strahuju. Muči ih neka nelagoda. Uostalom, tko je drznik koji se usuđuje prijetiti nekim novim kraljevstvom? Tko je taj huškač, kolaboracionalist, izdajica, revolucionar, odmetnik? Ta ovo su vremena velikoga cara Tiberija! Upravitelj Judeje mudri je Poncije Pilat, tetrah Galileje nemilosrdni je Herod, veliki su i mudri svećenici Ana i Kajfa! Oni misle: mi svakako moramo čuvati Toru, a Rim svakako mora štititi ovo kraljevstvo... Pa tko je onda ovaj samozvani svećenik koji ih se ne boji, koji bi ih lišio žezla i krune...? Tko je ovaj prkosnik koji je otrovao dušu njihovome prostodušnom narodu? Kakvom ga je čarolijom zaveo i poveo protiv cezara? Kakav je to dušokvaritelj koji pobija Mojsijeve zakone? I o kojemu se to novom Spasitelju šuška cijelom Judejom, Galilejom, Samarijom? Pa to treba srezati u korijenu! To je hulništvo i vrhunska drskost, a ovaj je čovjek opasan! No, Onaj koji ima doći ne boji se njihovih odmazdi i zakona. Oni su, kako pjesnik Gibran kaže, kao bogalji koji mrze plesače. Oni su poput vola koji voli svoj jaram pa šumskoga jelena smatra zabludjelim stvorenjem. Oni su kao stara zmija koja ne može svući svlak pa sve druge naziva golima i besramnicima. Oni stoje na suncu, ali su leđima okrenuti suncu; vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni. One, pak, koji svoje lice okreću suncu, Bogu – nikakva sjena neće zadržati. Nikakav ljudski zakon ne može zadržati onoga koji slomi svoj jaram, osim nečijih zatvorskih vrata. Nikakvog se zakona ne moraju bojati oni koji plešu, osim da će pasti preko nečijih željeznih lanaca. “Bubnjanje se može prigušiti, žice na liri mogu se olabaviti, ali tko će slavuju zapovjediti da ne pjeva?” (Khalil Gibran: Isus, sin čovječji) Pjesnik dalje upozorava: “Njihove će legije ovnovima željeznim krenuti na gradove Njegove, ali će se na putu utopiti u rijeci Jordanu. A bedemi će se i tornji Njegovi još više uzdići, štitovi bojovnika Njegovih još sjajnije na suncu blistati.” Ove proročke riječi nisu ostale bez odjeka. Ivan je, kao opasnost i prijetnja carstvu, zatvoren u tamnicu i pogubljen. Uvijek je bilo pravednika koje su optuživali da huškaju narod, da su buntovnici, da su u savezu s Njim i da dižu pobunu protiv kraljevstva judejskoga. Analogija s današnjošću vidljiva je na svakome koraku, u svakome retku. I nama je poznato što znači biti “antidržavni element”. Ali, ne bojmo se, neka nas progone u Kristovo ime, po Njemu i radi Njega. Makar kao kršćani završili u lavovskim raljama, doslovce i metaforički. Makar nam glava pala u obijesnom Salominu plesu. Jer smirenje nas čeka u naborima Njegove haljine. Ivan kaže: “Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene”. To nije paradoks. Krist je oduvijek i zauvijek. Slavimo ga poput starozavjetnog Baruha koji se obraća svemu svijetu: “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti i stavi na glavu vijenac slave Vječnoga... jer Bog će voditi Izrael u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i pravednošću.” Stoga ni mi ne budimo gluhi za taj “vox clamantis” – naučimo slušati, prepoznajmo glas u pustinji i slijedimo ga. Slijedimo kralja bez zemaljskoga kraljevstva. Neka se naši štitovi sjaje na suncu, branimo našu vjeru kao nepobjedive anđeoske legije Njegovo kraljevstvo. Naučimo čuti zvuk harfe ako i nema prstiju koji prebiru po njezinim žicama, iako je Ivan bio harfa glasnija od huka mora. A on grmi da stiže “Onaj kojemu dječje mucanje nije manje važno od krika cijeloga čovječanstva, Onaj kojemu je korijen zlatice čežnja k Bogu, dok je nama samo korijen.” (Khalil Gibran: Prorok) Budimo što sličniji Njemu i “svako će tijelo”, kako na kraju Evanđelja kaže sv. Luka, “vidjeti spasenje Božje”. Dočekajmo Gospodina čisti, okupani u Jordanu i spremni. Amen.

Izvor: www.veritas.hr

............