Dr, Branimir Lukšić otvoreno je, u razgovoru za portal Hrvatskog kulturnog vijeća, govorio o većini tema koje opterećuju današnje hrvatsko društvo i državu.
Dr. Lukšiću, 22. lipnja je i ove godine – uglavnom od strane političara - obilježen
kao dan tzv. antifašističke borbe. Smatrate li da obilježavanje toga
datuma ima povijesno opravdanje? Ne samo zbog velikog broja zločina koje
su jugokomunisti počinili, nego i s obzirom na činjenicu da su do toga
datuma – tj. do napada Njemačke na SSSR – jugokomunisti bili u
bratskome savezu s nacistima.
Komunisti
su u Europi imali miran suživot s njemačkim nacional-socijalistima od
23.8.1939. kada su Hitler i Staljin sklopili pakt o uzajamnom
nenapadanju. Stoga su i u monarhističkoj Jugoslaviji komunisti
surađivali s nacistima sve dok Hitler nije napao Rusiju 21. lipnja 1941.
prekršivši taj sporazum. Već sutradan nakon toga napada, tj. 22.
lipnja 1941., grupice komunista u okolici Siska bježe u šumu od straha
pred svojim dojučerašnjim saveznicima nacistima, i to se kasnije naziva
ustankom protiv fašizma („prvi sisački odred"). Komunisti nisu ustali
protiv nacizma kada je Hitler napao Jugoslaviju 6. ožujka 1941., nego
kada je on napao SSSR. Njima nije bilo do oslobođenja Jugoslavije, nego
do obrane sovjetske Rusije, da bi vezali neke nacističke vojne
postrojbe da ne odu na rusku frontu.
Dakle,
(bivši) komunisti u današnjoj Hrvatskoj proglašavaju dan nacističkog
napada na SSSR državnim praznikom, dan kada su oni gurnuli narod u
građanski rat u Hrvatskoj radi obrane SSSR-a. Time je hrvatski narod
prikazan kao branitelj sovjetske Rusije i Staljina, što je notorna laž i
podvala. Danas je cilj toga razvikanog komunističkog antifašizma u
Hrvatskoj očuvanje vlasti (bivših) komunista, pokušaj rehabilitacije
zločinačke komunističke prošlosti, i pokušaj prikazivanja kao
demokratske i humane te najkrvavije utopije 20.stoljeća, koja je ubila
nekoliko puta više ljudi u prošlome stoljeću nego fašizam i nacizam
zajedno. Budući da su fašizam, nacizam i komunizam anticivilizacijske i
antidemokratske ideologije, protivljenje fašizmu (nacizmu) i komunizmu
tvori dvije strane jedne te iste demokratske medalje, pa nitko ne može
biti istinski antifašist, ako nije istodobno i antikomunist.
Danas,
osim zanemarivog broja ridikula, gotovo više nitko ne negira
komunističke zločine. Neki, međutim, ekskulpirajuči komunizam ističu
kako je on kao ideja plemenit, a da je zločinačka bila samo njegova
realizacija. Imali li ta tvrdnja uporište u činjenicama?
Zapanjujući zločini komunizma kod nas i u svijetu proizlaze iz
dosljednog ostvarenja njegove marksističke ideologije. O tomu sam više
napisao u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska", pa ću ovdje, zbog
kratkoće prostora, navesti samo neke teoretske postavke marksističkog
komunizma koje ga pokazuju onim što on uistinu jest, najkrvavijom
utopijom 20. stoljeća. Evo nekih od totalitarnih crta ideologije
marksističkog komunizma.
(1)
Marksistički komunizam sebe smatra jedinom spasonosnom ideologijom
koja će čovječanstvo uvesti iz „pretpovijesti" u „povijest". Stoga su
svi njegovi kritičari dušmani čovječanstva, koji se moraju ili
obratiti, ili „eliminirati". Kao spasitelj čovječanstva marksistički
komunizam mora imati vanjskog i unutarnjeg neprijatelja (buržuja,
kontrarevolucionara, kapitalista, revizionista, fašista i sl.) od
kojega on spašava čovječanstvo. Putem tih neprijatelja komunizam
stalno vrši negativnu integraciju društva, sotonizirajući,
bestijalizirajući i , konačno, „likvidirajući" te „klasne"
neprijatelje. Komunizam se,stoga, temelji na mržnji kao jednom od
glavnih psiholoških pokretača.
(2)
Kao totalitarna ideologija marksistički komunizam želi potpuno prožeti
vanjski i unutarnji život čovjeka. On stvara partijsku državu i
ideologizirano društvo, u kojemu ne možeš biti ni predsjednik ribarskog
kluba ako nisi „moralno-politički" podoban. U tomu društvu partija
vrši kontrolu nad vojskom, policijom, medijima, školstvom , sudstvom,
gospodarstvom , i ostalim područjima života.
(3)
U marksističko-komunističkom društvu je razgranat
policijsko-obavijesni aparat. Uzmimo kao nama najbliži primjer
komunističku Jugoslaviju. Titoizam je, mogli bismo reći, bio
najučinkovitije rasprostranjen policijski teror. Suprotno raširenom
mišljenju, u komunističkoj Jugoslaviji nije relativno malobrojno
članstvo partije teroriziralo većinu nepartijaca, nego je većina
pučanstva terorizirala manjinu. Istina je da je tamo bio manji postotak
partijaca od onih koji to nisu bili, ali je većina nekomunista, iz
koristi ili ucjene, surađivala s komunistima u poslovima špijuniranja,
prokazivanja, davanja lažnih iskaza. Takvi su, demoralizirani pred
vlastitom savješću, služili kao produžena ruka partije. Stoga je
komunizam održavala na vlasti i panično ustrašena i demoralizirana masa
anonimnih građana, a ne samo partijska nomenklatura.
(4)
Da bi mogao putem ideologije homogenizirati društvo i manipulirati
njegovim članovima, marksistički komunizam nastoji oslabiti osobni,
obiteljski i nacionalni identitet. On relativizira moral i etiku
tvrdeći, da je moralno sve ono što pomaže proletarijatu da dođe na
vlast, i da se održi na vlasti. Ovaj cilj opravdava svako sredstvo.
Komunizam osobito nastoji potpuno srušiti vjeru u Boga, jer ostaviti
komunistima na izbor hoće li vjerovati u Boga značilo bi priznati
vrhovništvo osobne savjesti iznad partijskih smjernica. Bez ateizma
marksistički bi komunizam izgubio vrhovni autoritet u ime kojega on,
kao jedini spasonosni nauk, tumači čitavu stvarnost. Dakle, možemo
ukratko reći, da komunistički zločini u praksi povijesti nisu
„zastranjenje" od teoretskih postavaka marksističke totalitarne
ideologije, nego njihovo dosljedno ostvarenje.
Osim
slavljenja komunističkih zločina, pod plaštem antifašizma u Hrvatskoj
se posljednjih godina na mala vrata rehabilitira i četništvo. Većina
povjesničara je okvalificirala ustanak u Srbu kao
četnički ustanak, no on se i dalje slavi pod pokroviteljstvom Sabora i
uz nazočnost oporbenih političara. Paralelno s time čini mi se, da se
stvara i novi mit, onaj o logoru u Jadovnom, gdje se barata s
neutvrđenim i neprovjerenim brojkama. Kako vi gledate na sve te
događaje?
Srpsku
mitologiju, koja uključuje - među ostalim - krivotvorenje podataka o
koncentracijskim logorima, tumačenje ustanka u Srbu kao
antifašističkog događaja, 1. i 2. Memorandum „SANU" , treba sagledati
iz povijesne perspektive. Vjekovna težnja Srba je stvaranje Velike
Srbije. Prva i druga Jugoslavija je morala poslužiti kao privremeno
predvorje preko kojega se dolazi do toga cilja. Za svoje vjekovne
teritorijalne pretenzije Srbi su razvili cijelu mitologiju. Mitomanija
je patološka tendencija laganja koja može biti motivirana hvalisavošću i
taštinom, ali i mnogo opasnijim motivima zavisti, mržnje i podsvjesnom
kompenzacijom za kompleks niže povijesne kolektivne vrijednosti.
Velikosrpska
mitomanija je već ranije stvorila mit o Srbima kao nebeskome narodu,
koji je, poput Krista, žrtva svojih zlih susjeda, koji, poput Krista,
zemaljske poraze pretvara u nebeske pobjede, koji, opet poput Krista,
svojom patnjom iskupljuje druge genocidne „varvarske" narode. Na tragu
toga projekta Velike Srbije Srbi su u Hrvatskoj sklopili sporazum u
Drugome svjetskom ratu s talijanskim fašistima i postali njihovi vjerni
saveznici protiv hrvatske države. Talijanski su im fašisti za uzvrat
davali novac, oružje, streljivo, opremu i hranu. Četnici su tada
postali fašistički izvršitelji masovnih zločina nad civilnim hrvatskim
katoličkim pučanstvom.
U
taj okvir stvaranja Velike Srbije treba smjestiti i srbočetnički
ustanak „za kralja i otadžbinu" u Srbu 27.7.1941., kao i pokolje
nevinih hrvatskih civila koji su prije toga (bjelovarske žrtve
8.4.1941.) i odmah nakon toga uslijedili. Taj je projekt i službeno
zacrtan u četničkom programu Stevana Moljevića „Homogena Srbija".
Prema tomu projektu iz „etnički očišćene" Velike Srbije trebalo je
protjerati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000
Hrvata. Metode su ovoga nasilnog „čišćenja" uključivale protjerivanje i
likvidaciju.
Kada se danas taj monarhofašistički ustanak prikazuje
kao antifašistički, obistinjuje se ono što je Pilar rekao o srpskoj
historiografiji, da je ona bizantijsko krivotvorenje povijesti (I.Pilar
„Južnoslavensko pitanje" Varaždin 1990.,s. 332). U taj okvir Velike
Srbije treba smjestiti i tzv. „Drugi memorandum SANU" (Beograd 2011.)
koji daje upute „kako u miru vratiti sve što su Srbi izgubili u ratu".
Među ostalim i smjernice kako BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj
da odustanu od najavljenih tužbi pred međunarodnim sudovima protiv
srpskog agresora u Domovinskome ratu, kako inzistirati na
konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, i kako izvršiti
prijelaz srpskih zajednica u državama u regiji u unitarnu svesrpsku
zajednicu („Slobodna Bosna" 24.3.2011.). Tomu cilju služe i izazovna
Tadićeva putovanja po Hrvatskoj uz asistenciju hrvatskih podaničkih
političara.
Akademik
Pečarić u nedavno objavljenoj knjizi o Haškome sudu napisao je, da
Haški sud preuzima ulogu jasenovačkog mita, što je posebno dobilo
opravdanje s nedavnim sramotnim presudama. Kako vi gledate na nedavne
presude generalima, i tko prema vama za njih snosi najveću
odgovornost?
To
su presude suda koji je nelegitiman u svom osnivanju, namjerno okrnjen
u svojoj stvarnoj nadležnosti, protuzakonit u odmjeravanju kazne,
suda čije je tužiteljstvo neravnopravno s obranom, i koji je pod
dominantnim političkim utjecajem svjetskih „moćnika". Dopustite mi da
ovo vrlo kratko obrazložim. Taj je sud osnovan rezolucijom Vijeća
sigurnosti UN 827 od 25. svibnja 1993. kao sudište za osiguranje mira
(„peace securing"). On je, dakle, pomoćno tijelo Vijeća sigurnosti
koje, prema čl. 29 Povelje UN, može osnivati pomoćna tijela samo radi
izvršenja svojih funkcija, a u te funkcije ne spada sudovanje.
Međunarodni sud može osnovati Generalna skupština UN, a ne Vijeće
sigurnosti. On je, dakle, već u osnivanju nelegitiman.
Nadalje,
on je okrnjen u svojoj stvarnoj nadležnosti. Zamislite, sud osnovan za
osiguranje mira nema nadležnost za suđenje u slučaju zločina protiv
mira, tj. zločina agresije. Znači, nije se htjelo osuditi Jugoslaviju i
Srbiju za agresiju. Nadalje, osnovno pravno načelo je da nema kaznenog
djela ako ga zakon ne propiše, i da nema kazne ako je zakon ne
propiše. Usprkos tomu Haški sud primjenjuje na osuđenike teže i duže
kazne od onih koje su bile propisane u zemlji gdje je i kada je
inkriminirano djelo bilo navodno počinjeno. Jugoslavenski kazneni zakon
je tada propisivao kaznu strogog zatvora do 15 godina, odnosno, za
osobito teške kvalifikacije kaznenog djela, zatvorsku kaznu od 20
godina (čl. 28 KZ). Dakle, eto nezakonitosti i u odmjeravanju kazne.
Okvalificirajući
zakonitu obranu teritorija međunarodno priznate hrvatske države kao
„udruženi zločinački pothvat" („joint criminal undertaking") Haški sud
naglašava kolektivnu krivnju hrvatskoga naroda, iako on po svomu
statutu ne smije suditi kolektivnim tijelima. Taj sud ovom
kvalifikacijom optužuje i presuđuje za kazneno djelo koje, u vrijeme
kad je ono navodno bilo počinjeno, nije bilo dio međunarodnog običajnog
prava, pa su tako optužba i presuda u suprotnosti sa načelom
zakonitosti. Dalje, tužiteljstvo je dio suda, ono sudjeluje u pisanju
pravila suda i iznad je obrane. Dakle, ono ima privilegirani status.
Osim toga, okupirano područje i paradržavna tvorevina uspostavljena na
dijelu državnog područja međunarodno priznate hrvatske države naziva
se u presudi „regija Krajina", čime se podgrijavaju srpske
separatističke težnje. Sve u svemu Haški sud je prema riječima
eminentnog kanadskog pravnika Christophera Blacke „sramota za
civilizirani svijet".
Akademik
Prečarić ga naziva sramotnim, zločinačkim i rasističkim. Pitate me
kako ja gledam na ulogu toga suda u svjetlu sih ovih njegovih
protuzakonitosti? Mislim da je nakana onih „moćnika" pod čijim
političkim utjecajem taj sud stoji ubiti svaku svijest Hrvata o
nacionalnom ponosu i dostojanstvu, slomiti otpor u Hrvatskoj prema
balkanskom , ili nekom drugom regionalnom udruživanju na koje bi se
hrvatski narod prisilio mimo svoje volje, a možda i onemogućiti samu
opstojnost Hrvatske kao samostalne države. Najveću odgovornost za ovo
snose oni političari u Hrvatskoj, koji su lažno svjedočili pred tim
sudom protiv Hrvatske, te koji su davali kapom i šakom državne isprave
tomu sudu, koje sud od vlade koja drži do svoga dostojanstva i
dostojanstva svoje države ne bi ni nalogom „sub poena" mogao dobiti.
Među
intelektualcima desnijeg usmjerenja posljednjih se tjedana i mjeseci
vodi polemika oko ulaska Hrvatske u EU, u kojoj jedna strana tvrdi kako
je potrebno ući u EU zato da bi izbjegli Zapadni Balkan, odnosno
Jugosferu. Kako vi gledate na to?
U odgovoru na vaše pitanje najprije treba naglasiti, da ulazak u EU ne
bi značio za Hrvatsku da je ona izbjegla Zapadni Balkan ili Jugosferu.
Zar smo zaboravili, da mnoge ključne države u današnjoj EU nisu
htjele raspad svoje miljenice Jugoslavije, da su one bile suodgovorne
za rat na prostoru Jugoslavije, jer nisu javno ukazale tko je agresor i
agresiju osudile, da od raspada komunističke Jugoslavije pa sve do
sada neke od vodećih članica EU uvijek imaju ovakve ili onakve
primjedbe i kritike glede Hrvatske.
Zar
vam nije sumnjivo, da sada kada se Portugal, Španjolska, Grčka, Irska
nalaze u dubokoj gospodarskoj, socijalnoj i političkoj krizi, da se
upravo sada pospješuje ulazak Hrvatske u Uniju? Znakovito je i to, da
ona strana u Hrvatskoj koja tvrdi da je potrebno ući u EU, nikada nije
podastrla hrvatskome narodu iscrpne objektivne argumenta za taj ulazak
i protiv njega. Štoviše, nije učinila dostupnim hrvatskim biračima,
koji bi se morali izjasniti na referendumu o tom ulasku, službeni
prijevod osnovnog pravnog dokumenta zvanog „Lisabonski sporazum".
Iluzija
je da bi se Hrvatska ulaskom u EU oslobodila balkanske krčme, jer će
delije iz te krčme, zbog osnovnog načela EU o slobodi kretanja ljudi,
kapitala, robe i usluga, tek tada imati potpunu slobodu useljavanja u
Hrvatsku, investiranja, zapošljavanja u njoj, i kupovanja njezinih
prirodnih bogatstava.EU ne će rješavati umjesto nas i za nas naše
probleme, nego ćemo ih mi unutar Unije morati sami rješavati. Uostalom,
hrvatski se narod teško izborio za svoju državnu samostalnost,
plativši za to danak u mrtvima i ranjenima, kao žrtva etnocida i
kulturocida srpskog agresora, pa zar nas naše žrtve ne obvezuju da ih
poštujemo, i da čuvamo ono za što su one dale život ili zdravlje?
Bezuvjetan cilj Hrvatske nije da uđe u EU, nego da sačuva samostalnu
hrvatsku državu. Sloboda i nezavisnost hrvatske države bi morali biti
jedini nezamjenjiv cilj hrvatske političke djelatnosti. Jer kako reče
dr. Ivo Korsky, narod koji očajnički kuca na tuđa vrata da mu se
otvore, da bi mogao pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i
bogatih, nikada se ne će podići, niti će ga itko poštivati.
Koji stav Vi zauzimate u odnosu prema EU, i koje bi argumente naveli u obranu toga stava?
Već se duže vremena bavim proučavanjem pravne, socijalne i gospodarske
strukture EU. O tomu sam u više navrata objavio svoja saznanja.
Najnoviji sažetak raščlambe EU iznio sam u predavanju naslovljenom „Na tragu istine o Europskoj Uniji"
koje je objavljeno i na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Ukratko:
EU nije isto što i Europa. Europa povijesno počiva na tri stupa,
starogrčkoj znanstvenoj znatiželji , rimskopravnoj tradiciji i
kršćanskom shvaćanju o beskonačnoj vrijednosti svake osobe bez obzira
na spol, narodnost, klasu, rasu, ili imovno stanje
Ta baština tvori duh europske civilizacije i kulture, europsko zajedništvo u različitosti.
S
druge strane Europskom Unijom dominira duh potpune relativnosti
moralnih vrjednota i pokušaj stvaranja zajedništva ne na zajedničkim
moralnim postavkama, nego na obrambenim i gospodarskim interesima, na
maču i euru. To je najbolja formula za potpuni raspad zajedništva, kao
što dokazuju sadašnje krize koje drmaju temeljima Unije. EU se
pretvorila u neoliberalnu federalnu diktaturu, koja pogoduje
interesima velikih gospodarskih društava, u saveznu državu ili
„naddržavu" s velikim manjkom demokratičnosti. Umjesto integracije
ravnopravnih država EU je postala instrument asimilacije i gubitka
nacionalnog identiteta svojih članica. Stoga se EU-skepticizam ne smije
poistovjetiti s euroskepticizmom. Ne mogu se radi kratkoće prostora
ovdje upuštati u dokazivanje ove iznesene prosudbe, pa zainteresiranog
čitatelja upućujem na svoje gore citirano i objavljeno predavanje. Tu je
opisana nedemokratičnost u izboru članova političkih institucija EU, i
utjecaj izvršne vlasti na zakonodavne postupke u Uniji. Tu sam
prikazao i moguće katastrofalne posljedice za Hrvatsku temeljnoga
načela EU o slobodi kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala, i naveo
dokaze da je EU skupa za svoje članice. EU u postupku brisanja državnih
granica i slabljenja nacionalnog identiteta svojih članica provodi
regionalizaciju. Kao federacija s tendencijom prema unitarnoj državi EU
usitnjava ili okrupnjava svoje članice u provincije i regije . Radi
toga EU sugerira ulazak Hrvatske „u paketu" s ostalim državama
„regije". No sam pokušaj brisanja nacionalnog identiteta u EU znak je
nepoštivanja specifičnosti svakog ljudskog bića i svakog naroda, i
velika opasnost za demokraciju. Globalizam ne samo na svjetskoj razini,
nego i na razini EU, je krinka za neokolonijalnu eksploataciju od
strane financijske internacionale koja djeluje putem Svjetske
trgovinske organizacija, IMF i Svjetske banke, kao i putem Središnje
europske banke.
Jedino
jamstvo hrvatske budućnosti je opstanak i nezavisnost hrvatske države.
Da se razumijemo, ne zagovaram izolaciju Hrvatske. Hrvatska je bila i
ostala dio kulturalne i duhovne Europe. Hrvatska će ostati otvorena i
prema pristupu institucionaliziranoj zajednici Europe, ali pod
uvjetom, da je ta zajednica udruženje država koje čuvaju svoj
nacionalni identitet. Hrvatska ostaje i dalje privržena viziji Europe
otvorene prema pluralizmu vrijednosti, ali one Europe koja njeguje svoj
temeljni kršćansko-humanistički duhovni humus, jer jedino duhovne
vrijednosti mogu stvoriti i održati duboko zajedništvo među europskim
narodima, usprkos njihovoj različitosti. No s obzirom na urušavanje
euro zone, krize unutar Unije, gubitka suverenosti država članica, te s
obzirom na monetaristički sustav gospodarstva članica Unije kojim
upravlja Središnja europska banka, postoji osnovana sumnja da je ovako
strukturirana EU blizu svoga raspada.
Nalazimo
se u izbornoj godini. Na tzv. desnici formiran je čitav niz novih
stranaka, udruga, pokreta i sl. Kako gledate na recentna politička
kretanja, i koja bi opcija, prema Vašem mišljenju, mogla Hrvatsku
izvući iz sadašnje katastrofične političke, gospodarske i socijalne
situacije?
Dobro
ste rekli, na tzv. desnici. Bipolarnost desnice i ljevice je
politološki problematična i anakronična zbog isprepletenosti
političkog, gospodarskog i socijalnog kriterija na kojima se temelji ta
antinomija. Akademik Dubravko Jelčić je jednom rekao, da se Hrvatska
danas ne dijeli više na ljevicu i desnicu, nego na svjesnu i nesvjesnu,
ponosnu i pokorenu Hrvatsku, na Hrvatsku koja saginje leđa pred
nametljivim i samozvanim gospodarima svijeta, koja im kastorski liže
pete i prostire crvene tepihe, da bi dobila, kako s prijezirom reče
Kranjčević, „masnu kobasu", i onu drugu, samosvjesnu, ponosnu Hrvatsku,
koja zna da narod bez dostojanstva nije narod nego amorfna masa.
Potpuno
se slažem s ovom konstatacijom. Vi ste jednom dali izvrsnu prosudbu
trenutačnog stanja u hrvatskoj državi i društvu i predložili lijek za
to, pa mi dopustite da iznesem ovdje to vaše mišljenje. Vi ste u
„Hrvatskom slovu" napisali, da plodovi hrvatske pobjede u Domovinskome
ratu – zahvaljujući ponajviše domaćim izdajicama i ništarijama koji su
na vlasti nakon 2000. – gotovo više i ne postoje, da je hrvatska
država dobra prilika bivšim udbašima i kriminalcima da napune svoje
džepove valutom koju su svojedobno nazivali „fašističkom". Da bi se
takvo stanje promijenilo, i da bi se Hrvatska zadržala na karti
svijeta, vi ste predložili, da se okupe sve taštinama i privatnim
interesima razdvojene državotvorne snage, da se formiraju jaki
nacionalni mediji, i da se pomete s vlasti čitava „izdajnička,
nesposobna i mediokritetska klatež" koja za račun stranih kroatofobnih
nalogodavatelja (gospodara kaosa u inozemnim centrima moći) upravlja
Hrvatskom i parazitira na grbači hrvatskih radnika. Ova dijagnoza i
terapija nisu ni danas izgubile na aktualnosti.
S
obzirom narascjepkanost političke scene u Hrvatskoj, na osobno
uvjerenje mnogih političara, da je u načelu glavno biti na čelu, na
njihovu sličnost u sluganskom podilaženju bjelosvjetskim političkim
protuhama, mislim da bi danas hrvatski narod mogla ujediniti jedino
osoba nacionalnog ponosa i dostojanstva, osoba izuzetne hrabrosti i
samoprijegora, koja je to dokazala kroz Domovinski rat. Ja tu osobu
vidim u liku junaka Domovinskoga rata generala Ante Gotovine. Dokazano
nevin od svih politički motiviranih lažnih optužbi, izdan i prodan od
hrvatskih političara da bi oni umilostivili svoje strane pokrovitelje,
general Gotovina je čovjek karizme, koji je sposoban ujediniti hrvatske
domoljube bilo da se on nalazi na slobodi, ili u zatvoru. Svi bi
ostali čestiti politički kandidati, a njih hvala Bogu ima, morali
raditi za ovaj jedinstveni cilj, pod simboličkim okriljem ovoga
čovjeka domoljubne karizme.
Za
kraj jedno pitanje lokalnog karaktera. Kako bi ocijenili političko,
ekonomsko i društveno stanje u vašem Splitu? Vodi li prema vašem sudu
Željko Kerum dobru ili lošu politiku?
Split
dijeli s ostalom Hrvatskom teško ekonomsko i društveno stanje.
Uzaludno su se ponadali njegovi građani, da će nakon nedavnih nemilih
političkih događaja doći do moralne katarze na vrhu hrvatske političke
vlasti. To se nije dogodilo. Ovaj slobodarski grad ponosnih hrvatskih
rodoljuba, još uvijek nema lokalni tiskani medij koji bi odražavao želje
i mišljenje velike većine njegovih stanovnika. Umjesto javnog
mnijenja, građanima Splita se servira nametnuto, objavljeno mnijenje.
Što
se tiče gradonačelnika Željka Keruma, on je dolaskom na vlast napravio
jedan hvale vrijedan potez: otvorio je dovoljno dječjih vrtića, i time
omogućio svoj djeci Splita da budu smještena u vrtiće. U najavi su i
neki drugi planovi, npr. jeftina stanogradnja (POS), da se omogući
onima koji su socijalni slučajevi da dođu do svoga stana, uređenje
splitskih prometnica, uređenje gradskog parking prostora itd. Hoće li i
koliko će Kerum ostvariti ove planove do kraja svoga mandata, vidjet
će se. U međuvremenu mu dajmo, kako kažu Amerikanci, „blagodat
sumnje".
Davor Dijanović