Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje


"Neka put bude uvijek ispred tebe.

Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.


Irski blagoslov"

Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje

BENJAMIN TOLIĆ: MALO PLJESKA


Ustavni sud














Tko nekritički gleda Dnevnik javnopravne Hrvatske televizije, može lako skrenuti. Hrvatska je u tom zrcalu neviđena nakaza. Tu bez prestanka hara stoglava aždaha: ratni zločin, ubojstvo, silovanje, grabež, razbojstvo, krađa, prijevara, utaja. Tko se tomu može uspješno suprotstaviti? S obiju strana - tužiteljske i braniteljske – samo odvjetničke „zvijezde“ potekle iz jugoslavenskoga „javnog tužilaštva“. Čuli ste za Mladena Bajića, Antu Nobila, Čedu Prodanovića? A i te bi „zvijezde“, kao i štošta drugo, davno potonule u glib općeg nemara da njihovu krjepost prigodice ćudoredno ne poškrope dva neporočna muža – Žarko Čičak i Ivan Zvonimir Puhovski.

Što u takvu ozračju znači „društveni ugovor“ (contrat social), što „opća volja“ (volonté générale)? Tko o tomu razbija glavu?

Teško je reći što te stvari znače. Ali o njima se i te kako razmišlja. Razmišljaju ljudi koji odatle umiju izbiti kakav osobni ili stranački probitak. Tako su HDZ i SDP prije malo više od godinu dana tajnim trgovačkim prodorom u budućnost izmijenili Ustav i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Poslije su se javno hvastali da su tim izmjenama uklonili ustavnopravne zaprjeke ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju.

A učinili su, bez ikakve buke, mnogo više. Djelomice su uklonili i jedan načelni prijepor. Oblikovanju nove „opće volje“ žrtvovali su dio prava hrvatskih državljana koji žive izvan Hrvatske na zastupljenost u Hrvatskomu saboru. Oni će ubuduće, koliko god ih izašlo na izbore, u Saboru imati samo 3 zastupnika.

Narodne manjine kojih je udio u ukupnomu pučanstvu Republike Hrvatske manji od 1,5 posto birat će, kao i dosad, ukupno 5 zastupnika, ali imat će dvostruko – posebno i opće – pravo glasa.

Srpska narodna manjina poseban je slučaj. Samo ona svojom brojnošću premašuje 1,5 posto ukupnoga pučanstva i samo se ona – politički i oružjem – suprotstavljala uspostavi hrvatske države. Unatoč tomu ustavotvorni su meštri obilno nagradili Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS)  Vojislava Stanimirovća, s kojom Novi HDZ srdačno dijeli vlast od god. 2003. Toj su stranci zakonski zajamčili dosadašnja 3 zastupnička mandata i omogućili općim pravom glasa stjecanje četvrtoga, a Srpskomu su narodnom vijeću Milorada Pupovca dali status Koordinacije vijećā srpske nacionalne manjine u RH i pravnu osobnost.

HDZ-ovi su meštri išli dalje. Obećavali su ustavno izjednačiti hrvatske branitelje i srpske četnike, tako što će i zakon o njihovim pravima podignuti na razinu ustavnoga zakona. Znali su da to ne mogu bez SDP-a.  Ali to im nije bilo važno. Oni su se jednostavno vodili mišlju da će hrvatski branitelji na izborima jednako honorirati tobožnji zakonodavni neuspjeh kao što bi honorirali zakonodavni uspjeh.

Ustav je u međuvremenu postao i sveto vrelo na kojemu predsjednik Republike i predsjednica Vlade umivaju svoja isključiva prava. Pozvana da najavi nadnevak izbora, predsjednica je Vlade napokon rekla: 4. prosinca.

Predsjednik je Republike na to uzvratio: U redu, ali nisam još donio konačnu odluku. I počupaše se oko pitanja tko po Ustavu o tomu odlučuje. On i ona, oboje pravnici, na posljetku odbrusiše jedno drugomu: Nađite pravnog savjetnika da vam protumači Ustav.
 
O „društveni ugovor“ češu se i drugi. HDZ-ovi su i SDP-ovi ustavotvorni prodori u budućnost pretvarali Hrvatsku u Josipovićev „dom manjinskih i ljudskih prava“. No to nije moglo zadovoljiti cijelo hrvatsko društvo. Neki su stožeri „opće volje“ u ime ravnopravnosti htjeli kruha preko pogače: s jedne strane dvostruko pravo glasa i za srpsku narodnu manjinu, a s druge međusobnu ravnopravnost svih srpskih stranaka u Hrvatskoj. I zatražili su od Ustavnoga suda ocjenu ustavnosti najnovijih zakonskih rješenja.

Ustavni je sud – kažu: pod pritiscima i prijetnjama – pola godine razmatrao predmet. Na kraju prošloga tjedna napokon je jednoglasno odlučio da su spomenute nadarbine neustavne i time poništio najnovije „demokratske stečevine“ Milorada Pupovca i Furija Radina, koji su, naravno, odmah zaprijetili prizivom na inozemstvo.

Zaslužuje li Ustavni sud pljesak? Svakako. No, u maloj stvari mali pljesak. Veliki će pljesak zaslužiti ako – što je nevjerojatno - za koji mjesec slično postupi u neusporedivo većoj stvari. Ako se pozove na 1. st. 2. čl. hrvatskoga Ustava: Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv, te u skladu s njegovim jasnim izrijekom proglasi i poništi Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)


Preuzeto s http://www.jedinohrvatska.hr