"EU - TO JE FINIŠ CROATIE " - MILE PRPA

Godine 1918. Dr, Isidor Kršnjavi, nekadanji ministar prosvjete i bogoštovlja u vladi Khuena Hedervaryja, graditelj i prosvjetitelj, čuvši da je u Beograd poslana delegacija Narodnog vijeća koju predvodi Dr. Ante Pavelić (zubar) da regentu Aleksandru preda tzv. Adresu – o gotovo bezuvjetnom stavljanju svih krajeva zapadno od rijeke Drine pod dinastiju Karađorđevića, uzviknuo je – To je finis Croatiae! (kraj Hrvatske). Povijest je pokazala da nije bio daleko od istine. Tim činom Hrvatska je ušla u dotad najtragičnije razdoblje svoje povijesti. Moralnu i idejnu podlogu takvom besprimjernom činu u povijesti decenijama je svjesno ili nesvjesno  pripremao Ilirski pokret i krug oko biskupa Strossmayera, a u koje vrijeme  je dominirao idealizam i politička naivnost oduševljenja jugoslavenstvom bez premca u povijesti. U hrvatskoj historiografiji  to je potpuno nesporno. Tu lakomislenost svojih tadanjih političara, hrvatski narod je platio stravičnom cijenom;  s više od dva i pol milijuna iseljenih ili prognanih i s više stotina tisuća ubijenih Hrvata. Demografski,  narod se ni do dan danas od te tragedije nije oporavio. Oporavio se ili ne, ali iz svega toga zacijelo nije izvukao nikakvu pouku. U novijoj hrvatskoj povijesti, misleći na onu od početka dvadesetog stoljeća do danas, imamo nekoliko političkih figura koje su odigrale vrlo neslavnu i tragičnu ulogu za svoj hrvatski narod, ponajprije svojim političkim sljepilom i nepoznavajući društvene i političke tokove kojima putuje život nekog naroda izložen  brojnim Scilama i Haribdama, a napose i unaprijed pripremljenim mu različitim političkim, gospodarskim, vojnim i drugim zamkama koje nisu bili sposobni uočiti i  izbjeći ih. Takvih tragičnih političkih ličnosti u hrvatskoj povijesti bilo je mnogo na različitim razinama i na različitom stupnju utjecaja, čija je pojava bila ili može uskoro ponovno biti sudbonosna za život,  opstanak ili propast hrvatskog naroda. Evo, bliži se dan D  za Hrvatsku i njen narod. Ponavlja se ona tragična 1918. godina. Bliži se dan ulaska Hrvatske u EU, i tko će biti njen grobar, čija će ruka zakucati posljednji čavao u hrvatski lijes, tko će preuzeti na sebe ulogu njenog najvećeg  katastrofičara stavljanjem svog potpisa na pristupni ugovor?! Tko god bude, narod bi  rekao – neka mu se osuši ruka. Ali od kletve nema nikakve vajde. Cjelokupni hrvatski državni teritorij, uključujući i morski pojas, sa cjelokupnim narodom, sa cjelokupnom povijesnom, kulturnom i gospodarskom baštinom i tradicijom, pa i samim hrvatskim materinjim jezikom - strovaljuje se u provaliju, u babilonsku kulu s pet stotina milijuna ljudi gdje ćemo se svi u toj masi utopiti i izgubiti svaki identitet i postati roblje njihove lažne nade, a od Hrvatske će samo opstati zemljopisni pojam. Naravno eurofili će reći tamo idu svi europski narodi, pa idemo i mi. Točno, ali zaboravljaju činjenicu da svakome narodu jednako ne odgovara članstvo u EU.  Postoje države kojima se tek ulaskom u EU  otvaraju velike perspektive za svekoliku ekspanziju poput Njemačke, Francuske ili Italije. Da sam kojim slučajem pripadnik jednoga od ta tri naroda i ja bih žestoko zagovarao njihov ulazak u EU. Ulazak u EU odgovara i nekim manjim državama poput Srbije i sl. radi njihovog ekspanionizma, ali Hrvatskoj nikako. Ali u toj EU da bi neki narod napredovao i širio se gospodarski i prostorno netko mora biti i žrtva. Hrvatska će biti najveća žrtva u EU. ( A i dosad je EU Hrvatskoj bila zla maćeha). Pa, ljudi Božji, jeste li  poludjeli? Talijanski političari sve otvorenije govore o preuzimanju hrvatske obale u talijanske ruke mirnim putem?! Na svim jadranskim otocima ukupno imamo tek oko 170.000 hrvatskih stanovnika, a susjedna Italija broji šezdeset milijuna stanovnika. Na djelu je veliki kolonijalni projekt – mirnim putem od strane moćnih država  preuzeti od malih država u svoje ruke sve što iti malo vrijedi. Europa se politički presložila i taj proces je pri kraju. Osiguran je dominantan položaj velikih država, prvenstveno bivših kolonijalnih sila na uštrb manjih i gospodarsko-političkih slabijih naroda. Očekujmo talijanski stampedo, tako da za deset godina  Hrvatske u EU,  na našim obalama bit će trajno smješteno više od 400.000 Talijana, a da o drugim narodima i ne govorim, i sa svim pravima. Odmah će imati - pravo  birati i biti izabran u tijela lokalne uprave. To ne vidi samo čovjek slijep kod zdravih očiju, to ne vidi samo onaj političar koji je karijeristički bolestan i u svojoj nevidnji spreman je učiniti baš sve. Ljudi, dajte probudite se iz svoga sna. Trebaju se pokrenuti mladi ljudi u Hrvatskoj i tome se suprostaviti svim dopuštenim političkim i pravnim sredstvima, jer oni ubrzano gube svoju budućnost u svojoj vlastitoj domovini. Ovaj puta Hrvatska ne ostaje na mladima. Zbog brojnih povijesnih aspiracija susjednih država i naroda na hrvatske prostore, nama, Hrvatskoj nipošto ne odgovara ulazak u EU. Jer te aspiracije upravo ulaskom Hrvatske u EU vide svoje povijesne šanse da se dočepaju naših prostora i to što je najtragičnije mirnim i legalnim nenasilnim putem – naseljavanjem svojih građana.  Sjetimo se samo ako je 5,7 milijuna stranaca iz EU trajno doselilo u Španjolsku u deset godina od njenog ulaska u EU, i par stotina tisuća na grčki dio Cipra, to znači da će Hrvatska kao najatraktivnija zona u Europi i zemljopisno najbliža biti predmet juriša tih stranaca ponajprije na njene prekrasne obale. Zašto Hrvatska želi izići iz same sebe? Zašto se kao samostalna država osjeća nesigurno? Ona je poput zatvorenika koji je veliki dio života proveo u zatvoru pa se na slobodi ne snalazi, i zato se želi ponovno vratiti u nekakvu sigurnost zatvora, a  Hrvatska u okrilje svoje skoro tisućljetne  neslobode. Probudi se, ti, smušeni hrvatski narode, počni misliti svojom glavom, jer u protivnom te  postupno dogledno ni u samoj Hrvatskoj više neće ni biti..., ili ćeš biti samo kao domorodačko stanovništvo s hrvatskim kao domorodačkim jezikom, poput  Aboriđina u Australiji! Tvoji političari žive u strašnoj iluziji, ili je uz to u igri i nešto drugo. Hrvatski EU projekt je uglavnom pokrenuo  čovjek kojemu se sada sudi za ratno profiterstvo i brojna  druga nedjela koja je najviše počinio  na teret same Hrvatske upravo kao njen premijer, a guranje tog projekta još žešće su  nastavili  njegovi sljednici koji nisu došli na visoke pozicije vlasti izborima, već su naprosto oktroirani od strane tog i takvog  - bivšeg premijera. Uveo je razornu krilaticu – Nema toga što mi ne bismo dali za ulazak Hrvatske u EU. Već smo dali sve, a sada predajemo i svoju slobodu, i same sebe i sva svoja buduća pokoljenja, ako ih uopće i bude. Naprosto zabrinjava sljepilo svih političkih stranaka u Hrvatskoj. Niti jedna se parlamentarna politička stranka nije decidirano opredjelila – protiv ulaska Hrvatske u EU, a za očuvanje hrvatske suverenosti i samostalnosti, a jedino tako i daljnjeg opstanka. Jedino rješenje Hrvatskoj je švicarski ili norveški model, što je jedna sredina kojom se može zadovoljiti i Hrvatska i EU. A to prvenstveno znači šengenski režim granica i prihvaćanje europskih standarda i ništa drugo. Nitko se ne bi imao pravo trajno doseliti u Hrvatsku osim onih kojima  to Hrvatska pojedinačno  odobri, i nitko ne bi mogao od stranaca kupovati nekretnine osim po pravu reciprociteta. A kao gosti svi su dobro došli u Hrvatsku, ali ne i kao naši novi strani gospodari, moderni zavojevači ne oružjem već kapitalom i globalizacijom. Kako naši političari misle da čine dobro djelo za svoj vlastiti narod, zašto tada ne dopuste javne tribine i sučeljavanje argumenata za ulazak i protiv ulaska. Još niti jedan članak o razlozima za neulazak u EU nije objavljen niti u jednim dnevnim novinama, niti jedna riječ nije izgovorena na državnoj televiziji i na tv programima koji su u stranom vlasništvu. Političari se boje javne rasprave, jer bi se na istoj njihov EU projekt udarom snažnih kontra argumenata - srušio kao kula od karata. Onaj koji vjeruje iluzionistima i sam postaje iluzionist. Na stotine vrhunskih hrvatskih intelektualaca u domovini i dijaspori na sličan način razmišlja i upozorava da Hrvatska ishitreno srlja u vrlo opasnu političku avanturu koja će je u konačnici najvjerojatnije doći i same glave. Gospodo, nitko se nema pravo igrati sudbinom naroda i izlagati ga predvidivoj velikoj pogibelji! To Vam povijest nikada ne bi oprostila. Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com