Bliži se vrijeme pune trpeze, zdravica, veselja, proslava i čestitanja.
Ja postavljam pitanje: „Je li pošteno slaviti dok nekima oteše slobodu?“
Je
li pošteno slaviti dok se u Hrvatskoj gazi dostojanstvo onih koji
slobodu doniješe na svojim bajunetama? Od običnog vojnika, najboljeg
pješaka na svijetu, pa do generala pobjedničke vojske?
Je li pošteno slaviti u zemlji u kojoj se je ubila jedna brigada vojnika nakon pobjede u ratu?
Kada
bismo mi kao nacija imali samopoštovanja, kojega nemamo, onda bismo
ovoga Adventa i ovog Božića činili pokoru, molili bi se Otkupitelju neka
nam oprosti našu bešćutnost, jer po čemu se mi to razlikujemo od svih
onih koji Mariji i Josipu uskratiše gostoprimstvo?
Kao kršćani trebamo se radovati Kristovom rođenju, ali kao Hrvati trebamo se suzdržati od bilo kakve proslave koja nema veze s vjerskom dimenzijom. Sve ono izvanjsko, sve ono povezano sa sekularnim trebali bismo zaboraviti do dana kada naši generali ne budu na slobodi i dok se odnos prema svakom branitelju u ovoj državi ne promijeni.
Ako
to ne učinimo ne ćemo nikada imati mira i svaka naša proslava biti će
nepotpuna i šuplja. Iza svake takve fešte ostajati će gorak okus u
ustima. Jer nije normalno jesti, piti i feštati dok tvoja braća čame po
kazamatima, jer su se usudila donijeti slobodu svome narodu.
Dok ne shvatimo da smo slobodni onoliko koliko su i ostali oko nas slobodni slobodni ne ćemo biti.
VOJNIKOVA BADNJA NOĆ
Bijaše to na Badnju noć i on bijaše ... posve sam
u ćeliji maloj ... u zemlji stranoj i dalekoj.
Tu večer dođoh s darovima k njemu,
jer vidjeti htjedoh tko to u ćeliji biva.
I prizor čudan spazih ...
... ni ukrasa, ni jaslica, pa čak ni grančice bora ...
... ni čarape pri uzglavlju ... samo čizme pijeskom ispunjene.
Na zidu slike vise, slike zemlje njemu mile,
a uz slike ordenje i priznanja brojna ...
... i barjak njemu tako drag.
I misao mi glavom prođe,
jer ćelija ta tako mračna i turobna bješe,
pa zar dom je to vojniku sada,
u kojem sam, daleko od doma, Božić čeka?
Zato lagano krenuh, na prstima tiho,
dok on tu leži i spava mirno.
Sam u postelji skvrčen, u ćeliji maloj,
a lice njegovo tako blago, a ćelija njegova
tako mračna i turobna bješe.
Ne zamišljah tako hrvatskog junaka i sebe zapitah,
je li to heroj iz zemlje male o kojem toliko slušah?
Gle zgrčen pod prekrivačem u zemlji stranoj i dalekoj
Glave uredno ošišane i lica od sunca preplanulog.
I ubrzo spoznah da on je od čovjeka više,
jer obitelji što vidjeh večeri te,
svoj duguju život ovakvima što za borbu bijahu spremni.
I uskoro će u zemlji Hrvata radovati se djeca
I odrasli će slaviti vedri Božića dan,
svi će u slobodi uživati i to kao davno željeni san.
I to sve zbog vojnika poput ovog što sada leži tu.
I ne mogoh a ne zapitati se
Koliko ih tako u samoći leži?
U hladnu Badnju noć
u zemlji tako stranoj i dalekoj?
I pomisao sama na oko suzu mi dozva
I plačući na koljena padoh ...
... vojnik se probudi i začuh opori glas:
„Djede, ne plači, ovaj život izbor je moj ...
ja se za slobodu borim i ništa više ne tražim ja.
Moj život Bog je moj, Domovina moja i Narod moj.“
To reče i okrene se na drugu stranu i utonu u san,
a ja, ja ne mogoh stati i nastavih jecaj svoj.
I gledah ga satima još, tiho i mirno,
i primjetih kako drhtaj ga obuzima od mraza noćnog.
I kaput uzeh svoj, onaj što čuvah brižno,
I pokrih vojnika od glave do pete, nježno ...
... i uzeh za sebe košulju njegovu zeleno-crnu
s grbom hrvatskim izvezenim.
Pa iako košulju jedva navukoh, ja
od nekog ponosa silnog rasti stadoh.
I u trenu jednom, u sebi duboko, hrvatski vojnik postah ...
... i ne htjedoh ga, u toj hladnoj noći, ostaviti samog ...
... tog čuvara ponosa, slobode i časti, tako za boj spremnog.
I okrenu se vojnik i prošapta glasom nježnim i mekim:
„Nastavi Djede, Božić je, sve je pod kontrolom.“
Pogledah na sat i vidjeh da u pravu je, da ponoć kuca časa tog:
„Sretan ti Božić prijatelju moj i neka te
blagoslovi i čuva dragi Bog!“
Ovu
je pjesmu prvi put napisao, za svoju djecu, Clement Moore 1822. godine.
Nakon njega svoje verzije pišu M/Sgt. Noah Brazos Ross, US Army, 18th
Field Artillery, preživjeli borac sa Utah Beach, Normandija i iz bitke
za Ardene („Daddy's Christmas“), pa Lt. Col. Bruce W. Lovely,
USAF, piše pjesmu za Badnjak 1993. godine, raspoređen u Koreji, pa
marinac raspoređen na Okinawi, Japan ("Santa and the Soldier").
2005.
godine nakon uhićenja generala Ante Gotovine, ja sebi dajem slobodu i
prerađujem ovu pjesmu. I molim vas, ne gledajte stil, ne tražite od mene
rimu. Tražite poruku. Tražite bit. Tražite sebe.
U njoj Djed Božićnjak priča o svom susretu s hrvatskim vojnikom koji leži zatvoren u ćeliji.
Ovu pjesmu, pod nazivom „VOJNIKOVA BADNJA NOĆ“, čitam javno u svojoj, bez objašnjenja, prije tri godine ukinutoj, emisiji „Nikad Nedjeljom“ na Radio Splitu.
S njom želim Blagoslovljen Božić svim hrvatskim braniteljima – ma gdje bili.
Ivica Ursić
Preuzeto s hrsvijet.net