SVETKOVINA UZNESENJA BL. DJ. MARIJE
- VELIKA GOSPA
- VELIKA GOSPA
Svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo ili Veliku Gospu, kako je mi nazivamo, slavimo 15. kolovoza. Ova svetkovina je vrhunac svih Marijanskih blagdana. Svečano ju je proglasio Sv. Otac papa Pio XII. i to 1. studenoga 1950. godine kao dogmu, riječima: ˝Vlašću Gospodina Našega Isusa Krista, te blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena dogma da je bezgriješna i uvijek Djevica Marija Bogorodica - nakon završena tijeka zemaljskoga života - dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.˝
Iako je ova dogma proglašena tek u XX. stoljeću, vjera u Marijino uznesenje prisutna je od prvih kršćanskih vremena. U Rimu se npr. ovaj blagdan slavio već od VII. st. na dan 15. kolovoza, od pape Sergija I. Već u VIII. st. slavi se također u Francuskoj i Engleskoj. Na zapadu su Marijino uznesenje osobito isticali veliki i sveti teolozi od XIII. st. na dalje, poput sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskog, sv. Bonaventure …. Zanimljivo je da su od XVIII. st. Svetoj Stolici počeli pristizati mnogi zahtjevi s raznih strana svijeta da se istina o Marijinoj proslavi dušom i tijelom što bolje prouči na temelju Biblije i Predaje, te da o tome Sveti Otac kao vrhovni učitelj Crkve izrekne svoj pravorijek. Papa Pio XII. 1. svibnja 1946. godine poslao je svim biskupima svijeta posebno pismo, moleći ih, da mu svaki iznese svoje mišljenje o tom pitanju. To je urodilo objavom apostolske konstitucije Munificentissimus Deus (Predarežljivi Bog) kojom je konačno i svečano potvrđena istina vjerovana od prvih početaka o potpunoj Marijinoj proslavi.
Vjernici svetkovinu Velike Gospe doživljavaju kao drugo slavlje Uskrsa. Raduju se zbog proslave Isusove i svoje Majke jer u njezinoj slici slave promatraju, kao nasljedovatelji Isusa Krista, svoju konačnu proslavu. Marijina proslava je potvrda Isusovih riječi upućenih učenicima: ˝Idem pripraviti vam mjesto. Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam i ja. Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.˝ Što je Isus obećao mnogima, učinio je najprije svojoj Majci kao najponiznijoj službenici Gospodnjoj. Tako Marija ne mora čekati konačnost proslave na svršetku svijeta, nego je odmah dušom i tijelom proslavljena. Na Veliku Gospu, promatrajući Marijinu slavu, prema Božjem obećanju, vjernici se nadaju i svojoj proslavi. Marija je slika i potvrda toga.
Zato ostaje pouzdani znak nade i putokaz ljudima , sjajna zvijezda našeg neba. Ona nam je uzor ali i utočište, izvor utjehe. Kao nebeskoj Majci smijemo joj se s pouzdanjem obratiti jer je naša zaštitnica i pomoćnica, naše utočište. Gledamo je kao uzor i molimo da nam pomogne na našem zemaljskom putu do neba , prema slavi.
Živo vjerujemo da ćemo i mi, njezina djeca, biti ondje gdje je ona, naša Majka.
vlč. Dubravko Lauš
Tekst preuzet s www.zupasvmateja.hr