RASIZAM DOMAĆIH SLUGU
(Dvanaesto pismo Predsjedniku Vlade)
Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,
Mnogi naši kolumnisti pokušavaju pogoditi što će odlučiti „Sud“ u Haagu u svezi s našim junacima generalima Gotovinom i Markačem. Meni je najdraži pristup Benjamina Tolića (Hrsvijet, 13. studeni 2012.):
ČEKAJUĆI ČUDO
Hrvati napeto iščekuju petak, 16. studenoga. Što će biti? Hoće li Haaški sud osloboditi generale Antu Gotovinu i Mladena Markača od krivnje zbog sudjelovanja u „udruženom zločinačkom pothvatu“?
To u Hrvatskoj nitko ne zna niti može znati. Haaško je sudište osebujna, umalo ne rekoh: pravosudna institucija! Da mi se to omaknulo, bio bih grdno pogriješio. Tu ustanovu osnovalo je god. 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i nadjenulo joj ime: Međunarodno kazneno sudište za bivšu Jugoslaviju. Ustanova se sastoji od Tužiteljstva i Suda. Tužiteljstvo je važniji dio ustanove. O radu sudišta osnivača ne izvješćuje predsjednik Suda, nego glavni tužitelj Tužiteljstva. Tužiteljstvo može čovjeka osumnjičiti, dati ga uhititi i optužiti da je počinio ratni zločin. Sud ga može godinama držati u pritvoru, može ga naposljetku i osloboditi od krivnje, ali „sretnik“ ne će dobiti odštetu za pretrpljeni „pravosudni“ teror. Zašto? Pravila ne predviđaju odštetu. Sudište očito nije osnovano da dijeli pravdu, nego da pacificira zaraćeno područje. Inače se osnivački akt ne bi pozivao na VII. poglavlje Povelje Ujedinjenih naroda, koje govori o intervencijama. Takav osnutak, ustroj i svrha Sudišta prouzročili su ne samo neujednačenu, nego i nakaznu praksu. Stoga nema razumna uporišta ni za suvislo nagađanje.
Žalbeno vijeće Theodora Merona može dakle: 1. jednoga ili obojicu generala osloboditi od krivnje; 2. potvrditi presudu Alphonsea Orieja kojom je Gotovina osuđen na 24, a Markač na 18 godina zatvora; 3. povećati Oriejevu kaznu jednomu ili obojici generala; 4. rečenu kaznu smanjiti jednomu ili obojici generala.
Nitko, kao što rekoh, ne zna niti itko može racionalno naslutiti što će se dogoditi. No, nema dvojbe: Hrvatskoj i njezinim generalima etički je i politički prihvatljivo samo oslobođenje obaju generala od krivnje. Zebnja međutim opominje: Ta je mogućnost u sferi čudesnih događanja.
A jesmo li, ne ću reći zavrijedili čudo, nego jesmo li dostojni čuda? Stjepan je Mesić na Haaškom sudu tajno svjedočeći u korist Tužiteljstva lažno optužio Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a poslije je dvaput izabran za predsjednika Republike; Državno je odvjetništvo u postupku protiv generala Mirka Norca dokazivalo krivnju audiokasetom za koju je na sudu utvrđeno da je krivotvorena, a Mladenu je Bajiću, premda nije pokrenuo istragu, ili možda upravo zbog toga, produžen mandat glavnoga državnog odvjetnika; Ivo Sanader je proveo gnjusni britanski Akcijski plan za hvatanje generala Gotovine, a zatim je ponovno trijumfirao na parlamentarnim izborima; hrvatske su ustanove i pojedinci u njima potvrdili autentičnost tzv. Brijunskih transkripata iako se prijepis nije podudarao s tonskim zapisom; Jadranku je Kosor u bjesomučnoj potrazi za tzv. topničkim dnevnicima morao zaustaviti sudac Haaškoga suda; ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt bila je domaćica na svečanoj večeri koju je Sanaderova Vlada priredila glavnoj tužiteljici Haaškoga sudišta Carli del Ponte, koja je valjda iz tih visokih hrvatskih krugova crpila nadahnuća za optužnice i kvalifikacije poput „udruženoga zločinačkog pothvata“; u tom su se poslu proslavile tajne službe, strani špijuni i domaća režimska služinčad u privatnim i javnim medijima, a nitko u Hrvatskomu saboru – ni iz vlasti ni iz oporbe – nije zbog toga izrazio ni negodovanje.
Što je to? Heraklit je, zgražajući se nad svojim sugrađanima, rekao da bi odrasli Efežani ispravno postupili kad bi se svi do jednoga objesili i grad ostavili maloljetnicima, jer su Hermodora, svoga najboljeg čovjeka, izbacili iz grada rekavši: Neka nitko od nas ne bude najbolji, a ako već jest, neka bude drugdje i kod drugih.
Upitajmo se: Kolike Hrvatska ponajbolje svoje ljude, počevši od Franje Tuđmana i Gojka Šuška, za volju tuđinu izbacuje iz nacionalne memorije? A sada mi, braća i sestre po oružju, molimo i bdijemo ususret čudu, jer presuda Gotovini i Markaču, iako je njima najteža, neizmjerno je manje presuda njima dvojici nego hrvatskomu narodu i njegovoj državi. Čuda smo očito nedostojni, ali ne treba postavljati granice Božjoj milosti.
Dobra kolumna, zar ne?
Vi, g. Predsjedniče Hrvatske vlade, ako ste pročitali moja prethodna pisma znate da se može prigovoriti Toliću što je nabrajajući domaće političare i njihove zasluge za ovakav rad „Suda“ u Haagu izostavio najzaslužnijega – današnjeg Predsjednika RH. S druge strane to što ih uopće i nabraja jest velika vrijednost Tolićeva teksta. Nikada ne smijemo zaboraviti ogromnu antihrvatsku ulogu domaćih slugu u svemu tome. Zato ću sve novije tekstove, uključujući i ova pisma Vama, sakupiti u novu knjigu i tako kompletirati trilogiju o rasizmu. Poslije Rasizma Suda u Haagu i Rasizma svjetskih moćnika ostali su još samo oni, pa će se knjiga zvati Rasizam domaćih slugu. Zapravo, to ce biti mali prilog o necemu sto je davno opisao kineski filozof Sun Tsu:
"Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu [...] Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje [...] Poništavajte sve vrjednote. Budite velikodušni u ponudama i darovima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate."
Ali vratimo se Tolićevu tekstu. Zapravo se ne slažem sa samim zaključkom našeg sjajnog kolumniste:
PRESUDA GOTOVINI I MARKAČU NEćE BITI PRESUDA NI NJIMA, NI HRVATSKOM NARODU I NJEGOVOJ DRžAVI. TO ĆE BITI PRESUDA SAMOM SUDU U HAAGU, MEĐUNARODNIM PRAVU I SVJETSKIM MOĆNICIMA.
Očito je da se na tom „sudu“ sudi DOBRU, kao takvome. Sudi se hrvatskim generalima i hrvatskom narodu i njegovoj državi zato što su oslobodili svoja okupirana područja i zato što su spasili od genocida, kako reče tadašnji vojni ataše u Hrvatskoj „razmjera onim u Drugom svjetskom ratu“, 160 000 do 180 000 muslimana u od UN-a zaštićenoj zoni Bihać.
Dvojba tog „suda“ je dakle doista teška. Na primjer: je li spašavanje 160 do 180 tisuća muslimana od takvog genocida „zločinački pothvat zločinačke organizacije“ ili je to samo „zapovjedna odgovornost“!
A „Sud“ koji sudi dobru ne sudi nikome drugome nego samome sebi i onima kojima služe i koji mu pomažu u tome. Kao što sam davno rekao, čak i knjigu naslovio, zapravo je „Sud“ u Haagu zločinačka organizacija bez obzira koji scenarij, od Tolićevih četiri moguća, bude ostvaren.
To ostaje vrijediti i u slučaju da se dogodi čudo i „Sud“ oslobodi naše generale, jer zločin je već sama činjenica da se sude oni koji su činili dobro. Da se sude za djela za koja bi trebali biti nagrađeni i Nobelovom nagradom za mir!
Ne možemo ni zaboraviti da je npr. taj „sud“ osudio Darija Kordića bez dokazane krivnje na 25 godina, što je samo po sebi strašan zločin tog „suda“.
A ne treba dvojiti da će taj „sud“ osuditi i Hrvate iz BiH. Među njima je i general Slobodan Praljak, čovjek s kojim bi se ponosio, da ga ima kao svoga, svaki narod na svijetu. I sam sam iznimno ponosan što mi je general Praljak prijatelj.
Ovim pismom završavam s pismima Vama. Bez obzira kakva će biti presuda tog „suda“ Vi kao predsjednik Vlade ove države trebali bi poštivati dobro koje smo učinili i mi kao narod i naša država. Svijetski moćnici su među nama izabrali generala Gotovinu kao glavnog „krivca“ što je spašeno toliko muslimana u Bihaću. Zato ne prestaje Vaša obaveza prema hrvatskom narodu da učinite sve da se dobro nagradi. Zato i ponavljam poziv:
PREDLOŽITE GENERALA GOTOVINU ZA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR!
akademik Josip Pečarić
Lahore, 14. 11. 2012.
Preuzeto s www.udruga-gavran.hr