TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - RADOSNA

"Radujte se u Gospodinu uvijek"    Fil 4.4 ......... Čitanja: Sef 3, 14-18a Fil 4, 4-7 Lk 3, 10-18

Razmatranje

U današnjem Evanđelju sv. Luka bilježi kako je veliko mnoštvo došlo slušati Ivana Krstitelja. Za neko vrijeme sve su ostavili i došli poslušati "onoga koji je došao iz pustinje". Nešto je posebno, dakle, bilo u tome neobičnome čovjeku kojega su mnogi smatrali bezumnikom. Ali, i Krist je mnogo puta došao na svijet, mnogim je zemljama kročio, i uvijek Ga smatrahu strancem i bezumnikom. Mnoštvo je ljudi Navjestitelja slušalo sa zanimanjem i iščekivanjem, a on ih je krstio vodom, umanjujući svoje zasluge naviještanjem Onoga koji tek treba doći, Najvećega, Onoga koji će ih krstiti Duhom svetim, i kojemu, kako sam Ivan kaže, nije dostojan odvezati uzice na sandalama. To je Isus Nazarećanin, Pomazanik. Ljudi nisu samo slušali, nego su i pitali - što im je činiti... Tražili su konkretan odgovor, jer tako je lakše. Govorili su: "Ako nas pozivaš na obraćenje, onda nam reci što i kako možemo bolje i drugačije činiti? Trebamo li poći tvojim stopama i živjeti pustinjačkim životom u hladnome brlogu? Kako izgleda obraćenje koje očekuješ od nas?" Ivan ne odbija njihova pitanja, nego im daje posve jasne odgovore i upute. Govori im da podijele ono što imaju, da budu pravedni i milostivi jedni prema drugima, da ne dopuste da gladni umiru od gladi, da se goli i bosi smrzavaju. Poziva ih da ne budu sebični, škrti i samoživi, nego da dijele s onima koji nemaju. Samo će tako živjeti kao djeca Nebeskog Oca. Carinici slušaju i pitaju za savjet. Što im Krstitelj od­govara? Ne traži od njih da napuste svoje radno mjesto, da više ne rade u službi Rimljana. Odgovor je umjeren i nema ništa s animozitetom prema omraženoj carinskoj službi. Ivan im kaže da ne iskorištavaju svoj narod, da ne traže više od onoga što im je određeno. I vojnici, najčešće pogani, navikli na grubost i bešćutnost, pitaju kako dalje, što činiti. Ivan odgovara da nikomu ne čine nasilja, da nikoga lažno ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojom plaćom. To je mimo svih očekivanja. Ivan Krstitelj ne traži neke revolucionarne obrate. Usprkos svojoj egzotičnoj pojavi i strogom načinu života, propovjednik s rijeke Jordana nije neki fanatik koji bi sugerirao asketski heroizam. On ne utemeljuje nikakvu sektu izabranih, nego sve svoje slušatelje šalje na "radna mjesta” na kojima su bili do sada. On tek uporno podsjeća sve dobronamjerne da Gospodnji dan dolazi, dan kad će se pojaviti Bog na zemlji, ali da svi mogu opstati i biti dostojni Gospodinove nagrade ako budu živjeli u ljubavi i vjernosti, radeći svoj posao skromno, mirno, bez zloće, pohlepe, lakomosti, nasilja, korumpiranosti, zavisti... Ivan ne traži da raskrstimo sa svime što smo dosad imali, što je činilo naše živote. Moli tek da u svemu budemo pravedni, dobrostivi, milosrdni, sućutni. Zar je to tako teško? Biti dobar čovjek? Mnoštvo je bilo potreseno katarzičnim Ivanovim govorom, pomislili su da bi on možda mogao biti i Mesija. Pa tako je neobičan, poseban, karizmatičan... Ivan im otklanja svaku sumnju riječima da nije on Taj, da on nije cilj nego tek putokaz i da uskoro dolazi veći od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na prašnjavim sandalama. Što bismo mi pitali Ivana Krstitelja? Što mi trebamo činiti? Neka nam pomogne priča Ivana Sergejeviča Turgenjeva. "Išao sam ulicom kad me zaustavi stari, umorni prosjak. Upaljene suzne oči, pomodrjele usne, prljavi dronjci... O, kako je siromaštvo ružno oglodalo ovo nesretno biće! On mi pruži svoju crvenu, promrzlu, prljavu ruku... Molio je za pomoć. Stao sam prekapati po svojim džepovima... Nisam imao ni novčanika, ni sata, čak ni džepnog rupčića. Ništa nisam ponio sa sobom, a prosjak je strpljivo čekao, dok se njegova pružena ruka pomalo tresla i trzala. Sav zbunjen, ne znajući što da učinim, snažno stisnuh tu prljavu drhtavu ruku: "Ne ljuti se, brate!" Prosjak upre u mene svoje upaljene oči; njegove se modre usne nasmiješiše, pa i on meni stegnu moje ozeble prste: "Što ćeš, brate," prošaputa "ali i na tome ti hvala! To je najveća milostinja!" Treba se (i sve) bez zadrške davati. Pjesnik Gibran kaže: Ako imate bogatstvo, ne dajite tek mrvu. Isto tako, ne dajite ni da bi vas drugi prepoznali, time obezvrjeđujete svoje darove. Ne bojte se davati! Time nećete ništa izgubiti. Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa? I ne govorite: "Dao bih, ali samo potrebitima." Voćke u vašem voćnjaku ne daju se na taj način, a ni stada na vašem pašnjaku. Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati. Noć i dan daju nam se svima i svi smo ih jednako vrijedni. Ne radimo mi selekciju, radi je Gospodin. Ivan Krstitelj sve koji mu dolaze, a i nas, upućuje na milostivoga Isusa, utjelovljenog Boga. Po tisućiti put upozorava nas da se trebamo pripremiti za Njegov dolazak i susret s Njime. Ne nameće nam neke asketske ekstravagantnosti kao imperativ spasenja, traži samo da ovdje, na zemlji, s pažnjom i ljubavlju živimo ono što se traži od nas. Ne moramo poći u pustinju da bismo se tamo susreli s Bogom. Tko Krstiteljeve riječi uzme k srcu, taj može Boga susresti i naći na svakome mjestu, u svakom pozivu i u svakom lijepom odnosu s ljudima. "Gledajte oko sebe i vidjet ćete Ga gdje se igra s vašom djecom. Pogledajte u prostor i vidje ćete Ga gdje hodi po oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih kišom. Vidjet ćete Ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem..." (Gibran) Zato, veselimo se sa sionskim kćerima, s cijelim Izraelom. Ne budimo pljeva koju će vjetar odnijeti u ognjenu peć, budimo zdravo zrno u Božjoj žitnici. Neka nas orkanski vjetar koji diže Božja ruka ne odnese i ne utopi u dalekim oceanima, nego neka nam podari plodno tlo u kojemu ćemo se, kao valjano zrno gorušice, nastaniti i rasti. Rasti do Gospodina, zalijevani Njegovom milošću, kupani Njegovim svjetlom, čvrsto ukorijenjeni vjerom — da nas vihor ne odnese. Ne bojmo se, ne klonimo, jer dan svečani tek ima doći! A tad ćemo biti nagradeni i spokojni u Kraljevstvu nebeskome. Amen. www.veritas.hr .......... MARIJO, TI SJAJNA ZORNICE  O Marijo, ti sjajna zornice, na nebu modrom zlatna zvjezdice! ti svijetliš nam ko alem kam i kažeš put u raj nebeskim nam. O Marijo, ti vrata nebeska, o danice ti među zvijezdama, o Djevice svih djevica, ti prva od sviju si stvorova.  O Marijo, ti morska zvjezdice, što ploviš morem slave nebeske: kroz život cio ti nam sjaj, pokazuj ti nam put u lijepi raj!