|
U današnjem Evanđelju sv. Luka bilježi kako je
veliko mnoštvo došlo slušati Ivana Krstitelja. Za neko vrijeme sve su
ostavili i došli poslušati "onoga koji je došao iz pustinje".
Nešto je posebno, dakle, bilo u tome neobičnome čovjeku kojega su mnogi
smatrali bezumnikom. Ali, i Krist je mnogo puta došao na svijet, mnogim je
zemljama kročio, i uvijek Ga smatrahu strancem i bezumnikom.
Mnoštvo je ljudi Navjestitelja slušalo sa
zanimanjem i iščekivanjem, a on ih je krstio vodom, umanjujući svoje
zasluge naviještanjem Onoga koji tek treba doći, Najvećega, Onoga koji će
ih krstiti Duhom svetim, i kojemu, kako sam Ivan kaže, nije dostojan
odvezati uzice na sandalama. To je Isus Nazarećanin, Pomazanik.
Ljudi nisu samo slušali, nego su i pitali - što im
je činiti... Tražili su konkretan odgovor, jer tako je lakše. Govorili su:
"Ako nas pozivaš na obraćenje, onda nam reci što i kako možemo bolje i
drugačije činiti? Trebamo li poći tvojim stopama i živjeti pustinjačkim
životom u hladnome brlogu? Kako izgleda obraćenje koje očekuješ od
nas?" Ivan ne odbija njihova pitanja, nego im daje posve jasne
odgovore i upute. Govori im da podijele ono što imaju, da budu pravedni i
milostivi jedni prema drugima, da ne dopuste da gladni umiru od gladi, da
se goli i bosi smrzavaju. Poziva ih da ne budu sebični, škrti i samoživi,
nego da dijele s onima koji nemaju. Samo će tako živjeti kao djeca Nebeskog
Oca.
Carinici slušaju i pitaju za savjet. Što im
Krstitelj odgovara? Ne traži od njih da napuste svoje radno mjesto, da
više ne rade u službi Rimljana. Odgovor je umjeren i nema ništa s
animozitetom prema omraženoj carinskoj službi. Ivan im kaže da ne
iskorištavaju svoj narod, da ne traže više od onoga što im je određeno. I
vojnici, najčešće pogani, navikli na grubost i bešćutnost, pitaju kako
dalje, što činiti. Ivan odgovara da nikomu ne čine nasilja, da nikoga lažno
ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojom plaćom. To je mimo svih
očekivanja. Ivan Krstitelj ne traži neke revolucionarne obrate. Usprkos
svojoj egzotičnoj pojavi i strogom načinu života, propovjednik s rijeke
Jordana nije neki fanatik koji bi sugerirao asketski heroizam. On ne
utemeljuje nikakvu sektu izabranih, nego sve svoje slušatelje šalje na
"radna mjesta” na kojima su bili do sada. On tek uporno podsjeća sve dobronamjerne
da Gospodnji dan dolazi, dan kad će se pojaviti Bog na zemlji, ali da svi
mogu opstati i biti dostojni Gospodinove nagrade ako budu živjeli u ljubavi
i vjernosti, radeći svoj posao skromno, mirno, bez zloće, pohlepe,
lakomosti, nasilja, korumpiranosti, zavisti... Ivan ne traži da raskrstimo
sa svime što smo dosad imali, što je činilo naše živote. Moli tek da u
svemu budemo pravedni, dobrostivi, milosrdni, sućutni. Zar je to tako
teško? Biti dobar čovjek?
Mnoštvo je bilo potreseno katarzičnim Ivanovim govorom,
pomislili su da bi on možda mogao biti i Mesija. Pa tako je neobičan,
poseban, karizmatičan... Ivan im otklanja svaku sumnju riječima da nije on
Taj, da on nije cilj nego tek putokaz i da uskoro dolazi veći od njega
kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na prašnjavim sandalama.
Što bismo mi pitali Ivana Krstitelja? Što mi
trebamo činiti? Neka nam pomogne priča Ivana Sergejeviča Turgenjeva.
"Išao sam ulicom kad me zaustavi stari,
umorni prosjak. Upaljene suzne oči, pomodrjele usne, prljavi dronjci... O,
kako je siromaštvo ružno oglodalo ovo nesretno biće! On mi pruži svoju
crvenu, promrzlu, prljavu ruku... Molio je za pomoć. Stao sam prekapati po
svojim džepovima... Nisam imao ni novčanika, ni sata, čak ni džepnog
rupčića. Ništa nisam ponio sa sobom, a prosjak je strpljivo čekao, dok se
njegova pružena ruka pomalo tresla i trzala. Sav zbunjen, ne znajući što da
učinim, snažno stisnuh tu prljavu drhtavu ruku: "Ne ljuti se,
brate!" Prosjak upre u mene svoje upaljene oči; njegove se modre usne
nasmiješiše, pa i on meni stegnu moje ozeble prste: "Što ćeš,
brate," prošaputa "ali i na tome ti hvala! To je najveća
milostinja!"
Treba se (i sve) bez zadrške davati. Pjesnik
Gibran kaže: Ako imate bogatstvo, ne dajite tek mrvu. Isto tako, ne dajite
ni da bi vas drugi prepoznali, time obezvrjeđujete svoje darove. Ne bojte
se davati! Time nećete ništa izgubiti. Nije li žeđ, koje se strašite dok
vam se izvor prelijeva, neutaživa? I ne govorite: "Dao bih, ali samo
potrebitima." Voćke u vašem voćnjaku ne daju se na taj način, a ni
stada na vašem pašnjaku. Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači
propadati. Noć i dan daju nam se svima i svi smo ih jednako vrijedni. Ne
radimo mi selekciju, radi je Gospodin.
Ivan Krstitelj sve koji mu dolaze, a i nas,
upućuje na milostivoga Isusa, utjelovljenog Boga. Po tisućiti put upozorava
nas da se trebamo pripremiti za Njegov dolazak i susret s Njime. Ne nameće
nam neke asketske ekstravagantnosti kao imperativ spasenja, traži samo da
ovdje, na zemlji, s pažnjom i ljubavlju živimo ono što se traži od nas. Ne
moramo poći u pustinju da bismo se tamo susreli s Bogom. Tko Krstiteljeve
riječi uzme k srcu, taj može Boga susresti i naći na svakome mjestu, u
svakom pozivu i u svakom lijepom odnosu s ljudima.
"Gledajte oko sebe i vidjet ćete Ga gdje se
igra s vašom djecom. Pogledajte u prostor i vidje ćete Ga gdje hodi po
oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih kišom. Vidjet ćete Ga gdje
se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem..."
(Gibran)
Zato, veselimo se sa sionskim kćerima, s cijelim
Izraelom. Ne budimo pljeva koju će vjetar odnijeti u ognjenu peć, budimo
zdravo zrno u Božjoj žitnici. Neka nas orkanski vjetar koji diže Božja ruka
ne odnese i ne utopi u dalekim oceanima, nego neka nam podari plodno tlo u
kojemu ćemo se, kao valjano zrno gorušice, nastaniti i rasti. Rasti do
Gospodina, zalijevani Njegovom milošću, kupani Njegovim svjetlom, čvrsto ukorijenjeni
vjerom — da nas vihor ne odnese. Ne bojmo se, ne klonimo, jer dan svečani
tek ima doći! A tad ćemo biti nagradeni i spokojni u Kraljevstvu nebeskome.
Amen.
|
|
