|
Druga nedjelja došašća podsjeća nas
na Ivana Krstitelja, najvećega od žene rođenoga, koji nas upozorava da
bdijemo, da budemo spremni jer uskoro na zemlju stiže Spasitelj. Dočekajmo
ga pripravni, spremni, u najsvečanijem ruhu. Ivan se poziva na riječi proroka
Izaije, pa grmi: “Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Svaka
dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je
krivudavo, neka se izravna, a hrapavo neka se izgladi!”
Probajte zamisliti kako se u ono
vrijeme doživljavalo Ivana Krstitelja. Dakako da su ga smatrali čudakom,
osobenjakom, ludo neustrašivim i hrabrim... ali su, svakako, u Njegovim
riječima osjećali “ono nešto” čega su se pomalo bojali i za čime su
čeznuli. Mnogi su se pitali je li Ivan Taj kojega čekaju. Je li on Mesija,
Ilija ili neki drugi (lažni) prorok. Krstitelj odbacuje sva nagađanja jer
“ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo”. Ivan Krstitelj tek
navješćuje onoga Pravoga koji uskoro treba stići. Moli nas i upozorava:
Budite spremni! Ta i kuću pospremimo prije nego li trebaju stići dragi
gosti, kako li tek onda treba očistiti srca prije nego li dođe Gospodin?!
Ivan Krstitelj ne boji se
autoriteta, moćnika i vlastodržaca. Njegova je misija sveta dužnost, makar
stradao. Uostalom, mudrost njegova srca šapće mu da će biti spašen svatko
koga zbog Njega prognaju. Ivan se ne boji, iako su vremena bila vučja, svih
velikodostojnika koji su već načuli da stiže navodni Kralj. Nije moguće da
je to ovaj odrpanac odjeven u kostrijet, koji živi izolirano, asketski,
jedući skakavce i propovijedajući obraćenje... Ivan kaže, kroz prekrasne
stihove libanonskog pjesnika Khalila Gibrana, da nije On taj Kralj, da je
On tek Njegov nagovještaj: “Ja sam tek grmljavina Njegove munje. Iako ja
prvi progovorih, On bijaše riječ i svrha”.
Sv. Ivan Evanđelist navodi
Krstiteljeve potresne riječi: “Onome koji za mnom dolazi ja nisam dostojan
odriješiti remenje na obući”.
Vlastodršci strahuju. Muči ih neka
nelagoda. Uostalom, tko je drznik koji se usuđuje prijetiti nekim novim
kraljevstvom? Tko je taj huškač, kolaboracionalist, izdajica, revolucionar,
odmetnik? Ta ovo su vremena velikoga cara Tiberija! Upravitelj Judeje mudri
je Poncije Pilat, tetrah Galileje nemilosrdni je Herod, veliki su i mudri
svećenici Ana i Kajfa! Oni misle: mi svakako moramo čuvati Toru, a Rim
svakako mora štititi ovo kraljevstvo... Pa tko je onda ovaj samozvani
svećenik koji ih se ne boji, koji bi ih lišio žezla i krune...? Tko je ovaj
prkosnik koji je otrovao dušu njihovome prostodušnom narodu? Kakvom ga je čarolijom
zaveo i poveo protiv cezara? Kakav je to dušokvaritelj koji pobija
Mojsijeve zakone? I o kojemu se to novom Spasitelju šuška cijelom Judejom,
Galilejom, Samarijom? Pa to treba srezati u korijenu! To je hulništvo i
vrhunska drskost, a ovaj je čovjek opasan!
No, Onaj koji ima doći ne boji se
njihovih odmazdi i zakona. Oni su, kako pjesnik Gibran kaže, kao bogalji
koji mrze plesače. Oni su poput vola koji voli svoj jaram pa šumskoga
jelena smatra zabludjelim stvorenjem. Oni su kao stara zmija koja ne može
svući svlak pa sve druge naziva golima i besramnicima. Oni stoje na suncu,
ali su leđima okrenuti suncu; vide samo svoje sjene, a njihove su sjene
njihovi zakoni.
One, pak, koji svoje lice okreću
suncu, Bogu – nikakva sjena neće zadržati. Nikakav ljudski zakon ne može
zadržati onoga koji slomi svoj jaram, osim nečijih zatvorskih vrata.
Nikakvog se zakona ne moraju bojati oni koji plešu, osim da će pasti preko
nečijih željeznih lanaca. “Bubnjanje se može prigušiti, žice na liri mogu
se olabaviti, ali tko će slavuju zapovjediti da ne pjeva?” (Khalil Gibran:
Isus, sin čovječji)
Pjesnik dalje upozorava: “Njihove će
legije ovnovima željeznim krenuti na gradove Njegove, ali će se na putu
utopiti u rijeci Jordanu. A bedemi će se i tornji Njegovi još više uzdići,
štitovi bojovnika Njegovih još sjajnije na suncu blistati.”
Ove proročke riječi nisu ostale bez
odjeka. Ivan je, kao opasnost i prijetnja carstvu, zatvoren u tamnicu i
pogubljen.
Uvijek je bilo pravednika koje su
optuživali da huškaju narod, da su buntovnici, da su u savezu s Njim i da
dižu pobunu protiv kraljevstva judejskoga. Analogija s današnjošću vidljiva
je na svakome koraku, u svakome retku. I nama je poznato što znači biti
“antidržavni element”. Ali, ne bojmo se, neka nas progone u Kristovo ime,
po Njemu i radi Njega. Makar kao kršćani završili u lavovskim raljama,
doslovce i metaforički. Makar nam glava pala u obijesnom Salominu plesu.
Jer smirenje nas čeka u naborima Njegove haljine.
Ivan kaže: “Za mnom dolazi čovjek
koji je preda mnom jer bijaše prije mene”. To nije paradoks. Krist je
oduvijek i zauvijek.
Slavimo ga poput starozavjetnog
Baruha koji se obraća svemu svijetu: “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja
i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje
pravednosti i stavi na glavu vijenac slave Vječnoga... jer Bog će voditi
Izrael u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i
pravednošću.”
Stoga ni mi ne budimo gluhi za taj
“vox clamantis” – naučimo slušati, prepoznajmo glas u pustinji i slijedimo
ga.
Slijedimo kralja bez zemaljskoga
kraljevstva. Neka se naši štitovi sjaje na suncu, branimo našu vjeru kao
nepobjedive anđeoske legije Njegovo kraljevstvo. Naučimo čuti zvuk harfe
ako i nema prstiju koji prebiru po njezinim žicama, iako je Ivan bio harfa
glasnija od huka mora. A on grmi da stiže “Onaj kojemu dječje mucanje nije
manje važno od krika cijeloga čovječanstva, Onaj kojemu je korijen zlatice
čežnja k Bogu, dok je nama samo korijen.” (Khalil Gibran: Prorok)
Budimo što sličniji Njemu i “svako
će tijelo”, kako na kraju Evanđelja kaže sv. Luka, “vidjeti spasenje
Božje”. Dočekajmo Gospodina čisti, okupani u Jordanu i spremni. Amen.
|
|