te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol. ...
Nikola Miličević
__________________________________
Crngrob – grobište dijela članova NDH i njihovih obitelji
Masovna likvidacija Hrvata članova vlade NDH u Podgradu, 2 km od Radovljice te nekoliko sto metara u šumi kod Crngroba kod Škofje Loke nalaze se grobišta tih žrtava. Sve te žrtve koje se nalaze u tim grobištima dio su NDH vlade sa njihovim rodbinama kao suputnici i prateće osoblje (redovnice kao medicinske osoblje i nekolika svećenika). Ovdje spomenuti Hrvati bježali su prema zapadu sa većom željezničkom kompozicijom (polmanov) od oko 30 vagona. Do ljubljanskog kolodvora stigli su 5.svibnja, gdje su čekali dva dana. Željezničari ih nisu pustili dalje sa izgovorom, da je pruga zauzeta sa njemačkom vojskom. Isto tako nisu dozvolili otputovati željezničkoj kompoziciji slovenskih domobrana. Kasnije se je utvrdilo, da su to zapravo bili simpatizeri komunista i „Osvobodilne fronte“, koji su to namjerno radili. Obadvije kompozicije su bile puštene dalje pred večer tek 8. svibnja prema. Hrvatska kompozicija je bila 9.svibnja zaustavljena kod Jesenica, slovenska domobranska kompozicija sa ranjenicima pa kod Radovljice od partizanske strane.
Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – zločinačka smrt.
Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – zločinačka smrt.
Sudbinu Hrvata prepisat ču onako kako je to napisala gospođa Reza Zupan, iz Radovljice na adresi Cesta Svobode, objavljeno u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“ (izdane 2000.g.). -„Hrvatska kompozicija, koja je bila zaustavljena kod Jesenica bila je vraćena na željezničku stanicu u Radovljici na sporedni kolosjek. U toj kompoziciji je bilo oko 2 hiljade ljudi civila: muški, žena i djece. Postrojili su ih u kolonu te ih od stanice uz prugu gonili po sadašnji cesti zvanoj Cesta svobode, preko Linhartovog trga u vojnu bazu. To sam vidjela jer sam stanovala na suprotnoj strani željezničke stanice kod gospođe Anice Mulej.
Prvo noć oko deset sati (to je bilo 15.svibnja) gonili su ih u šeststopu vezanih žicom. Na željezničkoj stanici lokomotiva je stalno zviždala, mislila sam, da će ih negdje vlakom odvesti. Gonili su ih u šumu kod Pograda („Pusti grad“ ili pod Baterjem) te ih tamo sa kolcima potukli a onda su još na njih bacali ručne bombe da bi ih do kraja pobili. Zbog blizine se je sve to dobro čulo.
Druga grupa odlazila je oko pola noći, treća grupa pa oko dva sati iza pola noći. Svi su bili vezani žicom ali su dvojica ipak uspjela pobjeći. Uhvatili su ih te ih ubili, vidjela sam ih ležati u gnoju kod Kovača. Drugi dan je lokomotiva isto tako zviždala te su oko deset sati opet gonili žicom vezanu djecu. Bio je to strašno vidjeti. Udarali su ih puškama te ih još udarali nogama. Srce mi stalo te sam jedno vrijeme bila kao kamen.Pod mojim prozorom su vikali: Jože dođi nam i ti pomagati !
Taj Jože je bio moj muž ali taj trenutak nije bio kod kuće, jer bio na straži kod gošarjev (gorenjski naziv za partizane – šumski ljudi !). Oko pola noći opet je bilo vidjeti djecu vezano žicom u koloni. Oko tri pred jutro ženska kolona. Sve su bile jednako obučene, moguće da su to bile bolničarke ili pak redovnice, u tami se nije moglo točno prepoznati. Prije likvidacije su ih skidali. U tom zločinu sudjelovali su i domaći ljudi iz Radovljice.
Žene tih krvnika još su dugo nosile krznene kapute, kćerke ogrlice, naušnice i drugo zlatninu.
Govorilo se je, da su to hrvatski Boržuji i ljudi iz NDH vlade. Kada su prirodne jame napunili sa žrtvama, ostale njih oko 300 naložili su vagone te ih odvezli u Škofjo Loko gdje su ih kod Crngroba pobili.“Nadalje su mi ljudi iz Radovljice ispričali (svojih imena nisu htjele kazati zbog straha) još ove događaje: jame sa žrtvama krvnici nisu odmah zatrpali, poslije nekoliko dana širio se je veliki smrad. Domačini – Radovljičani su se sami organizirali te su žrtve zakopali u zemlju.
Muhe i drugi kukci napadali su žrtve tako da su prekrile raspadajuća tijela.
Govorilo se je, da su to hrvatski Boržuji i ljudi iz NDH vlade. Kada su prirodne jame napunili sa žrtvama, ostale njih oko 300 naložili su vagone te ih odvezli u Škofjo Loko gdje su ih kod Crngroba pobili.“Nadalje su mi ljudi iz Radovljice ispričali (svojih imena nisu htjele kazati zbog straha) još ove događaje: jame sa žrtvama krvnici nisu odmah zatrpali, poslije nekoliko dana širio se je veliki smrad. Domačini – Radovljičani su se sami organizirali te su žrtve zakopali u zemlju.
Muhe i drugi kukci napadali su žrtve tako da su prekrile raspadajuća tijela.
Domaćini su se pred večer vračali umorni i „popikani“ od raznih muha i vidno otečeni. Dvojica su morali čak u bolnicu u Jesenice. Krvnici i njihovi simpatizeri već su se „bučno“ danima veselili skorašnjem danu mladosti odnosno rođen dana Josipa Broza.Kako spominje g.Roza ostale su pobili kod Crngroba, je ovogodišnja komisija sondažom je dokazala, da je u tim petim jamama preko 400 žrtava. Vlakom su dovozili hrvatske izbjeglice u Škofju Loku na željezničku stanicu te ih tamo nastanili u radničke drvene barake, odmah iza pruge. Popodne 23.svibnja sa kamionom su oh odvezli u „mežnariju“ – župnu kuću u Crngrobu. Pokolj je bio udaljen samo nekoliko stotina metara uz sam šumski put a koristili su male prirodne jame u neposrednoj blizini. Poznata i obilježena sa križevima su pet takva grobišta, sada zatrpana ali još uvijek vidna lokacija. Ubijanje tih izbjeglica započelo je 24. i 25.svibnja 1845.g.
Domaćine – seljane zatvorili su u njihove podrume.
Jedna djevojčica Marija Jamnik uspjela se je sakriti u drvarnicu, te je ispričala što je vidjela tada: „Žrtve su u koloni vodili skinute do gola i vezane po dva, odvojeno muške i žene ali djece nije tu bilo. Ubijati su počeli prije podneva pa sve do večeri. Krikovi žrtava bili su strašni.
Ubijali su ih krampovima ili sjekirama. Pucnjavi su se rijetko ćuli.
Bio je to prizor, kojeg ne mogu nikako zaboraviti i još danas mi ne dozvoljava mirni san. U koloni mučenikov je bila i jedna starica. Pomagale su dvije mlađe žene, možda su bile kćeri. Sve su bile skoro gole povezane zajedno. Partizan ih je puškom udarao u leđa i tjerao na stratište. Pred večer 25.svibnja pojavio se požar u župnoj kući. Njih sedamnaest se je nije htjelo skinuti pa niti vezati, zato su partizani namjerno zapalili župno kuću. Iz gorućeg objekta dvojica su uspjela pobjeći van. U susjednom selu su ih domaćini uhvatili i predali partizanima. Ne zna se gdje su ubijeni i zakopani. Kada su domaćini sređivali zgarište župne kuće nabrojali su 15 tijela. Pokopali su ih na mjestu, gdje je sada prvi križ odmah na putu od crkve prema ostalim stratištima.
Bio je to prizor, kojeg ne mogu nikako zaboraviti i još danas mi ne dozvoljava mirni san. U koloni mučenikov je bila i jedna starica. Pomagale su dvije mlađe žene, možda su bile kćeri. Sve su bile skoro gole povezane zajedno. Partizan ih je puškom udarao u leđa i tjerao na stratište. Pred večer 25.svibnja pojavio se požar u župnoj kući. Njih sedamnaest se je nije htjelo skinuti pa niti vezati, zato su partizani namjerno zapalili župno kuću. Iz gorućeg objekta dvojica su uspjela pobjeći van. U susjednom selu su ih domaćini uhvatili i predali partizanima. Ne zna se gdje su ubijeni i zakopani. Kada su domaćini sređivali zgarište župne kuće nabrojali su 15 tijela. Pokopali su ih na mjestu, gdje je sada prvi križ odmah na putu od crkve prema ostalim stratištima.
Slovensko društvo Društvo za ureditev zamolčanih grobov (ali nikako ne političke stranke kako to netko sada lažno prikazuje) je tim mučenicima postavilo 5 križeva te ih je na „Binkovški ponedeljek“ – Duhovni ponedjeljak 2000.g. na dostojan katolički običaj pokopalo.
Gore zapisano je svjedočenje kako je završio cijeli transport Hrvata u Sloveniji.
Ova tragična sudbina je zapisana u knjizi Tudi mi smo umrli za domovino, koja je prevedena na talijanski jezik pod naslovom „Anche noi siano mort per la Patreia“. U baraci na željezničkoj stanici ostalo je oko 40 djece.
Neke informacije govori da su ih odvezli u Zagreb ali se je također da su ih odvezli preko Škofje Loke na Črni vrh te da počivaju u Habjanovem ali Andrejčkovem breznu.
Neke informacije govori da su ih odvezli u Zagreb ali se je također da su ih odvezli preko Škofje Loke na Črni vrh te da počivaju u Habjanovem ali Andrejčkovem breznu.
22.11.2009 Franc Perme l.r.
MALA DOPUNA g.Permea:
Kod blagoslova na novo postavljenih križeva u Crngrobu 20.svibnja 2002.g. na pitanje i u razgovoru sa novinarkom izrekao sam u TV kameru jednu doslovce ovu rečenicu: „poubijala ih je Prešernova brigada, dio brigade, koji je bio u sastavu KNOJ-a!“. Časopis Delo je objavilo ove moje riječi, a borci nekadašnje Prešernove brigade osjećali su se uvrijeđenim. Skupina od 13 boraca tražila je preko suda odštetu i da ja u Delu javno objavim žaljenje za uvredu.
MALA DOPUNA g.Permea:
Kod blagoslova na novo postavljenih križeva u Crngrobu 20.svibnja 2002.g. na pitanje i u razgovoru sa novinarkom izrekao sam u TV kameru jednu doslovce ovu rečenicu: „poubijala ih je Prešernova brigada, dio brigade, koji je bio u sastavu KNOJ-a!“. Časopis Delo je objavilo ove moje riječi, a borci nekadašnje Prešernove brigade osjećali su se uvrijeđenim. Skupina od 13 boraca tražila je preko suda odštetu i da ja u Delu javno objavim žaljenje za uvredu.
Gonja proti meni trajala je punih pet godina. Na prvom i drugom ročištu bio sam okrivljen za izrečenu uvredu.Viši žalbeni sud Slovenije potpuno je odbacio optužbu 13 boraca „nepostojeće brigade „France Prešeren“.
Crngrob 1999.g.: o spomen obilježjima posebno se brinuo g.Franc Perme ustanovitelj i predsjednik slovenskog društva „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ 1991.g.
Crngrob 2001.g.: „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ obnovilo 5 novih križeva te blaslov križeva
Crngrob 2001.g.: „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ obnovilo 5 novih križeva
Crngrob 2007.g.: „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ 5 križeva za mučenike
Ove crno-bijele slike pronađeno su u grobištu žrtava - i - dokaz o zločinu 400 žrtava u jednoj jami
Crngrob 2007.g.: napuštena – izgorjela Župna kućanedaleko od Škofje Loke
Crngrob 2007.g.: panorama nedaleko od Škofje Loke
Na kraju partizanskog absolutizma dogodio je slom njihove „nebeske svetinje“ nedodirljivosti
Dio posljednjeg lista rukopisa g.Permea za objavu o Crngrobu
TKO JE POSTAVIO BROJNE SPOMEN KRIŽEVE PA I OVE U CRNGROBU ?
GDJE STE BILI VI SILNI „DELEGATI“ KADA JE g.PERME POSTAVLJAO KRIŽEVE ?
neki su slijepi a netko se mnogo hvali i širi laži u 2008.g. ( slike ne LAŽU !!! )
NAPENA: godišnjica zapisa te „posuđen“ sadržaj nikako da stignu uredničkom odboru za objavu
Nema ga u knjizi od Društva za ureditev zamolčanih grobov pod naslovom „Tudi mi smo umrli za domovino“ izdane 2000.g. jer negdje na dalekom putu zamaglio se taj jedva pismen prilog od velikog istraživača žrtava
Prijevod i slike priredio Dragutin Šafarić/ www.dragovoljac.com