Putujući (bilo gdje po svijetu) vlakom, ili nekim drugim
prijevozom - zacijelo ste povremeno nailazili na potpuno spržena i
uništena područja, gdje je vladala „groza pustoši tamo gdje joj nije
mjesto“ Zapravo, na tim opustošenim prostorima vladala je „kultura
smrti“! Jednako tako putujući prostranstvima, nailazili ste na predivno
uređene zelene pašnjke, šumarke, na nepregledna polja zasađena
različitim kulturama; rižom, pšenicom, ječmom, raži, sojom, uljanom
repicom, voćnjacima, vinogradima, ružičnjacima i sl. - i da sve ne
nabrajam. Zapravo na tim, srcu i očima ugodnim prostorima – vladala je
kultura života, kultura ljepote, kultura ljubavi!
Ubiti prekrasnog jelena, i bez najmanje dvojbe jest - zločin prema
prirodi! Zato lovci ne ubijaju, oni samo vrše odstrel. U povijesti
političkih ideologija, a posebno komunističkih, masovna ubojstva ljudi
nazivalo se – likvidacijom, a ne ubojstvom. Jer, riječ „ubojstvo“
podrazumijeva crimen za kojeg se odgovara. A riječ „likvidacija“ unutar
tih ideologija značila je provođenje „pravde“, ili odmazde države prema
njenim „neprijateljima“ ili političkim nepoćudnim ljudima, u svakom
slučaju radilo se o „kategorijama“ ljudi koji bi potencijalno mogli biti
konkurencija da ne kažem i prijetnja vlasti.
Kultura života i kultura smrti – to je vječna i
bespoštedna borba između – zla i dobra! Ta borba je trajala u
cjelokupnoj prošlosti ljudskog roda, a bez iti najmanje dvojbe, trajat
će još toliko koliko bude trajao život ljudi na zemlji. To je rat koji
kontinuirano traje unutar ljudske vrste kao njeno prokletstvo, i tome
ratu nema ni početka niti kraja, u njemu nema ni mira ni primirja. A
njegov produkt, kao vječna kategorija - uvijek su žrtve, i to gotovo u
pravilu nevine.
U nekoliko zadnjih godina predratnog
Zagrebačkog Velesajma u svome paviljonu izlagala je i NR Kina. Uz svoje
gospodraske proizvode na zidovima njenog paviljona bile su izložene i
tapiserije s „portretima drugova koji u visoko podignutoj ruci drže
pištolj“! – Što je to trebalo značiti.? To je značilo da vlast u
tadanjoj komunističkoj Kini, umjesto kulture života, javno njeguje
„kulturu smrti „ i ubijanje ljudi, pa se i izražava simbolima oružja,
simbolima nasilja i smrti.
S druge strane u koju god kršćansku crkvu da uđete vidjet ćete na
oltarima, na svetačkim slikama Bogorodicu s djetetom, sliku svete
obitelji, ili sv. Antuna s malim Isusom na rukama, a uokolo ljiljani,
ili nekog drugog sveca i sl. što znači da Crkva njeguje kulturu
života, kulturu ljubavi, kulturu čovječnosti, pa se i izražava sa
simbolima života, pa čak i umiranje na križu predstavlja simbol ljubavi
i žrtvovanja Krista radi novoga života.
Nedavno sam negdje pročitao jednu zanimljivu tvrdnju, da Europa koja je
bila u cjelokupnoj svojoj povijesti manje više kontinuirano nekakvo
ratište, stratište, patište i sl. nikada iz sebe nije iznjedrila niti
jednu veliku religiju, poput kršćanstva, poput islama ili budizma. Ali
zato je iz sebe iznjedrlia ideologiju kolonijalizma, fašizma i
komunizma, a te ideologije bile su sve u funkciji kulture smrti, a
nikako u funkciji kulture života. Imala je svoje Alksandre Velike,
Julije Cezare, Napoleone, Lenjine, Hitlere, Staljine, Marksa, Engelsa,
Darwina i da ih sve ne nabrajam – koji su svi odreda nijekali bilo kakvu
Božju prisutnost i njegovo postojanje i nisu priznavali kulturu života.
Iza mnogih od njih je ostala kultura smrti, i to one masovne ljudske,
prave genocidne - bilo iza njihovih (ne)djela ili iza njihovih
ideologija
Zato je Europom u njenoj dugoj povijesti kroz njene ratove, revolucije i
ideologije počesto carevala upravo – kultura smrti, mnogo češće nego li
na bilo kojim drugim prostorima svijeta. Europljani su čak tu kulturu
smrti prenosili putem svog kolonijalizma i na druge kontinente i narode,
a nekima od domorodačkih naroda ta kultura smrti u njihovoj povijesti
prije dolaska kolonizatora bila je gotovo nepoznata pojava.
Mi, ovih dana, čujemo od Predsjednika RH da njegovim skupnim posjetom,
(s nekoliko „antifašista,“) na mjesto dvaju blajburških stratištia – da
se završava Drugi svjetski rat na našim prostorima. Tvrdnja vrlo
nezrela, na granici same djetinje naivnosti. Drugi svjetski rat (na
sreću vodi se još samo u ljudskim glavama), i u ljudskim glavama može
prestati samo onda kad na ovim prostorima pobijedi – Istina! Što znači
posvemašnje razgolićenje svih događaja i uloge svih aktera iz tog
vremena, u otkrivanju istine nemajući obzira ni prema kome ni prema
čemu.
Ali kako se čini, posjeta je bila u funkciji daljnjeg prikrivanja stvari
(masovnog genocida nad hrvatskim narodom) koji se više ne može sakriti
polaganjem par vijenaca od strane „antifašista“, jer bi to bilo
skrivanje bezbrojnih kosturnica koje su same progovorile kao činjenice
koje na nečiju žalost - još nisu istrunule. Upravo će te činjenice koje
još nisu istrunule na ovim prostorima pisati novu povijest toga vremena,
upravo onakvu kako se je stvarno dogodila i nikako drugačije.
Istina je najveća svetinja, ona je jedna jedina u jednini jednine! –
istina je najveći heroj u povijesti čovječanstva i treba biti podignuta
na najviši pijedestal svetosti. Onaj tko se klanja istini pobjeđuje.
Nema prikrivanja povijesti, jer time činimo novi zločin prema žrtvama, a
posebno zločin prema budućim naraštajima. U povijesti svijeta ljudi su
se najlakše međusobno mirili kad su čuli i saznali – Istinu.
Prikrivanje istine je borba za nove klice kulture smrti, a otkrivanje
istine je borba za nove nasade kulture života, kulture pravde, ljepote i
ljubavi!
Naša hrvatska službena politika s vrha države, ovog ljeta sprema se
povući svoj najkontroverzniji potez – svečano nazočiti i sudjelovati u
svečanosti obnove spomenika u Srbu! Zbog tog namjeravanog čina u narodu
na sve strane se dobrano mrmlja, a mnogi se i javno protive. Jer istina o
tome spomeniku je duboko doprla do naroda, i svi su shvatili da to
nije bila nikakva antifašistička borba, već upravo obrnuto, da je to bio
i ostao spomenik veličanju četničkog zločina, pokolja nekoliko
stotina hrvatskih hodočasnika koji su se mirno i miroljubivo,
dostojanstveno kao glasnici mira i ljubavi prema Bogu i čovjeku,
vraćali svojim kućama s hodočašća k Sv. Ani u Kosovo kod Knina. Uz to,
tog istog dana izvršen je i pokolj još nekoliko članovima brojnih
mirnih i nedužnih hrvatskih obitelji u okolici Srba i u Drvaru.
Kroz cijelo i dugo vrijeme komunističke vladavine taj dan na koji se
dogodio taj stravičan zločin protiv čovječnosti, slavio se kao Dan
antifašističkog ustanka naroda i narodnosti Hrvatske i BiH. Što drugo
mogu kazati na to osim onog biblijskog – Sotona je otac laži! Umjesto da
se oda štovanje tolikim nevinim žrtvama, koje su umrle u dostojanstvu
mučeničkom smrću, u vjeri poput Krista, u svetosti molitve - podiže se
spomenik njihovim bezbožnim ubojicama i mučiteljima. To je najniži
moralni nivo na koji se spušta hrvatska politika, i tim činom trenutna
politička vlast gubi svaki legimitet vladanja – u pravnom, u
političkom, u moralnom i civilizacijskom smislu.
Upravo sam, pišući ovaj tekst, saznao da Hrvatsko žrtvoslovno društvo sa
svojim udrugama organizira dana 26. srpnja 2010. na blagdan sv. Ane,
spomen hodočašće crkvi Sv. Ane u Kosovo kod Knina, gdje će svečanu misu i
procesiju predvoditi mons. Ante Ivas, biskup šibenski. Misu zadušnicu
za one hrvatske hodočasnike koji su toga dana prije 69 godine, točnije
26. srpnja 1941.g. hodočastili toj istoj crkvi Sv. Ane, a na povratku
svojim kućama dočekale ih horde bezumnika i bezbožnika - i sve ih
poklale i bacile u jamu, gdje se i dan danas nalaze njihove kosti.
Bilo tko s vrha hrvatske državne politike, ali niti jedan drugi Hrvat –
ne bi smio ići tamo, jer taj spomenik nije spomenik kulturi života, već
spomenik kulturi smrti. Taj spomenik je zamka za hrvatsku politiku i
Hrvatsku državu. To bi svaki pronicivi, da ne kažem domoljubni,
političar trebao dobrano shvatiti, i ni pod koju cijenu ne dati se
uloviti u postavljenu zamku. Hrvatskoj se politici sve češće postavljaju
zamke, kako one međunarodne, jednako tako i one domaće, i politika mora
biti vrlo oprezna, jer traži se svaka njena, pa i najmanja greška.
Ako to hrvatski političari učine, prijeći će politički Rubikon – i
više im nema povratka. Narod im to nikada neće oprostiti, a ni buduće
generacije ako ih zbog takve politike uopće i bude! Tamo bi u mogućim
neredima, jer je to i čin visokog siguronosnog rizika, zbog dolaska na
tisuće ljudi iz RS, pa čak i iz Srbije – ne daj Bože, na toj crnoj
misi, moglo bi se dogoditi i zlo, kojeg neprijatelji Hrvatske svim
silama priželjkuju, a možda će ga pokušati i isprovocirati. U svakom
slučaju to će biti i po ikonografiji i po istupima - antihrvatski skup.
Tim činom otvara se pandorina kutija novih mitingovanja na ovim
prostorima, kakvi su prije dvadesetak godina bili uvod u rat. Hrvatska
vlada igra se nove vatre na ovim prostorima.
Nakon toga čina u hrvatskoj politici više ništa neće biti isto, niti
može, niti smije biti isto - i tim postupkom prestao bi legitimitet
trenutne hrvatske vlasti i bojim se da bi u narodu pojedinci mogli
pogrešno shvatiti da su tad - sva sredstva dopuštena.
S druge strane, da će u Kosovu kod crkve sv. Ane biti veliki skup
molitvenog naroda, iz svih krajeva Hrvatske i od drugdje, i to na
desetke, a možda i stotine tisuća o tome ne treba niti najmanje
dvoumiti. Neka politika dobro razmisli na kojem joj je od ta dva skupa
mjesto. Hrvatski narod kao Božji narod, na izazove ne odgovara novim
izazovom već – molitvama kao svojim najjačim oružjem.
Mnogi ratovi i nesreće u povijesti čovječanstva nastali su iz činjenice
da vladajuće strukture nisu dobro razaznavale razdjelnicu između kulture
života i kulture smrti. Njih je najviše zanimala kultura vlasti i moći,
koja ih je zasljepljivala, a počesto samo nečija smrt im je mogla
garantirati tu njihovu kulturu vlasti i moći. Ili, kao što nekadašnji
komunistički funkcionar Milovan Đilas onodobno reče - oni (hrvatski
vojnici i civili u Poraću) morali su umrijeti da bi Jugoslavija mogla
živjeti! Očito one države koje su niknule i živjele na kulturi smrti, pa
su i same, kad im je isteklo dodijeljeno vrijeme njihova postojanja, na
kulturi smrti morale i umrijeti.
Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com