Donosimo reportažu s obilježavanja 65.
obljetnice žrtava Križnog puta, koja je u nedjelju 6. lipnja održana na
Macelju. Tom prilikom okupilo se više od 2.500 hodočasnika, a između
ostalih došli su članovi iz Udruga Hrvatski domobran iz Duge Rese,
Rijeke, Varaždinskih Toplica, Zaprešića, Zlatara, Valpova, Kloštra
Ivanečkog, kao i članovi obitelji ubijenih, te oni koji su preživjeli i
danas svjedoče o strahotama koje su se događale nakon kraja rata 1945.
godine. Euharistijsko slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup
Ivan Šaško, uz koncelebraciju pedesetak svećenika. U nastavku, uz slike
Damira Borovčaka, donosimo tekst same propovijedi, kao i završno
pozdravno obraćanje prof. Mihovila Matković, člana Središnjeg odbora
Udruge Macelj 1945.(mmb)
Obilježena 65. obljetnica žrtava Križnog puta
Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na misi s molitvom za žrtve „Križnoga puta" pobijene od strane partizana tijekom II. svjetskog rata u maceljskoj šumi, Crkva muke Isusove, Macelj, 6. lipnja
Spomen na ovaj zločin neće zašutjeti
Braćo i sestre,
u ovome zajedništvu kršćanske vjere
pozdravljam subraću svećenike, a posebno oca/e Provincijala/e, gospodu
dekane, redovnike i redovnice; pozdravljam sve dionike iskustva patnje
koje je dobilo ime Križni put i sve vas koji ste iz ljubavi, sućuti i
spomena danas došli na ovo mjesto koje progovara o vječnosti i
uskrsnuću.
Došli smo da bismo u Božjemu Duhu,
zajedno s pokojnima slavili istinu života s Bogom kojega nasilje i
zločin, grijeh i mržnja ne mogu dokinuti. Došli smo da bismo zahvalili
za onu našu subraću i sestre koji su svjedočili Kristov križ i svoje
trpljenje ucijepili u navještaj i ostvarivanje novoga svijeta; došli
smo pri kraju svećeničke godine zagledati se u živote onih koji su
ostali vjerni svećeništvu i svojoj blizini čovjeku do izmoljenoga
zadnjega zrnca krunice; došli smo moliti za pokoj, ali i oproštenje
grijeha svima koje je zarobila zloća i koji su postali nositelji
umiranja. Gospodaru života priznajmo svoje grijehe, da bismo bili
dostojni ove gozbe vječnosti.
Pokajmo se.
I.
Isus i majka udovica... "Kad je
Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom." Braćo i sestre, taj bi susret
i sažaljenje bilo dovoljno za ovaj dan: Gospodinova sućut i njegovo
zaustavljanje pred suzama majke kojoj je smrt ugrabila sina. Osjećajni
gubitak, ali još više od toga – životni udarac.
Blizak nam je taj događaj, ali toliko
smo se puta i osobno i kao narod s njime susreli da smo i žalost
smjestili u prostor uobičajenosti. Ipak, taj je događaj nadrastao i
mjesto i mještane u njihovoj žalosti. Ostao je zapisan u ovome
evanđelju, da bismo mi danas i naraštaji nakon nas susreli ljudsko lice
Boga; Kristovo je čovještvo Božji sakrament – vidljivi, dodirljivi znak
punine života i ljubavi Boga koji nam se objavio.
II.
Evanđelist Luka, evanđelist Kristove
ljubavi prema čovjeku, njegovih koraka, dodira i pogleda, pisao je
evanđelje zagledan u događaje iz povijesti sužanjstva izabranoga
naroda. Tada je Gospodin rekao Mojsiju da je vidio nevolju svoga naroda.
Temeljno za našu vjeru jest da
vjerujemo u objavljenoga Boga koji vidi. Pred Bogom niti jedna patnja
nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole. I u trenutcima kada
ništa ne kažu, međusobno znaju da je drugi viđen, da ga se razumije.
Osim toga sućutnog pogleda, evanđelje o
vraćanju života mladiću iz Naina govori nam o Isusovu svjedočanstvu o
Bogu. U njegovu ljudskom pogledu i sućuti živi pogled i sućut
svemogućega Boga.
III.
U prvome smo čitanju susreli proroka
Iliju koji moli Boga i Bog uslišava njegovu molbu. U evanđelju nije
posrijedi ljudska riječ. A tamo gdje se pokazuje moć nad životom i
smrću rađa se strah, strahopoštovanje koje je obuzelo sve nazočne.
Neobičan je to strah koji je rodio proslavu Boga i proširio glas o tome
da je Bog pohodio svoj narod. Isus je očitovao Božji pogled, svoju
riječ koja nadvladava i smrt. To je srce današnje Radosne vijesti.
Pristupajući s vjerom, nošeni ovom
evanđeoskom riječi, postajemo svjesni da ni mi, niti išta drugo na
ovome svijetu nije ostavljeno bez dodira Božjega pogleda i bez moćne
oživljujuće riječi njegove dobrote.
Toliko puta u životu, iako nam je Bog
darovao snagu svoga Duha, pred smrću i tuđom boli ne ćemo naći prave
riječi, ali nam je uvijek darovan sakrament supatnje, sakrament suza i
ljudskosti, da bismo nosili otajstvo ljubavi. Ponekad ljudska riječ Ne
plači! – baš zato što je ljudska – može zvučati gotovo kao uvrjeda. I
tada je bolje, umjesto riječi ne plači, plakati zajedno, dopustiti da
sućut progovori; da te riječi, u okrilju ljudske blizine, žalosni čuju
od Boga.
IV.
Braćo i sestre, mi smo rođeni i
oživljeni riječju uskrsnuća. Na nju nam se valja vraćati, da se u nas
ne ugnijezdi mrtva vjera i ugašena nada; da ne nosimo ljubav ispod
teške ploče hladne sebičnosti i ravnodušnosti; da ne zaleđujemo
šutljivu savjest. Puno su gora od tjelesnih raspadanja raspadanja duha,
jer vrijeme u kojemu živimo zaraženo je bešćutnošću; vrijeme je to
neupućenih pogleda; vrijeme mimoilaženja s ljudskošću. To je polje na
kojemu se sije kršćansko sjeme i gdje se živi radost pobjede nad smrću.
Možemo zamisliti lica žitelja gradića
Naina nakon sprovoda. Vidjeli su nečuveno i osluškivali nevidljivost.
Iako je sve bilo pripravljeno za ukop mrtvaca, sprovod je ostao
nedovršen. Isusovim dolaskom u svijet se ugnijezdila nova snaga koja
sve mijenja. Od tada niti jedan kršćanski sprovod ne završava ukopom.
Svaki je sprovod na zemlji nedovršen. Jer, srušio se najlogičniji,
najracionalniji odgovor i neosporna sigurnost o životu i smrti.
Kao ljudi poznajemo svoju granicu
smrti. Skloni smo reći da je umrijeti normalno. Krist nam danas snažno
govori da je čovjek stvoren da bi živio i da nas ne straši očitost
umiranja. Kristovim uskrsnućem smrt nije dio normalnoga, a nada više
nije prisiljena stajati s vanjske strane ograda groblja. To nipošto
nije utjeha kojom bismo umirili svoja srca, nego poziv i otkriće da
bismo živjeli ljubav i sućutnim pogledom dodirivali umor svijeta i
vraćali se vrelu euharistijske radosti.
V.
Da, postojala je sprovodna povorka
koja se pomirila s umiranjem. Njoj ususret dolazilo je mnoštvo koje je
slijedilo Isusa. Susret smrti i života. Nalazimo se na mjestu gdje se
takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i
razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit
koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i
uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima.
Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom.
Ljudi bez uporišta, izručeni pogledima
koji su očekivali život s pomoću tuđih umiranja. Koliko li je samo
supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova...
Krist je zaustavio povorku smrti.
Gluhoći zaustavljena života Bog upućuje svoju riječ, jasnu i moćnu;
onakvu kakvu samo Bog može reći. I ovdje na putovima mučeništva i
ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij!
Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka
života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.
Pjevane su pjesme o „šumama i gorama",
o navodnoj „slavi borbe" koja se njima pronosila, a šume su bile
prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne
progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov
memorije, kao zaborav i prostor straha.
VI.
No, nakon desetljeća, ni šume više ne
mogu šutjeti. Teške su im kosti žrtava. Pozivaju ljude da progovore; da
se ne boje; da olakšaju dušu istinom. Pa, ako zločinci i njihova djeca,
stvarna i duhovna, ne čuju plač udovica, sinova i kćeri; ako suze nisu
bile dovoljne da netko pokuša naći pravednost, možda će čuti glas i
krik šume, možda će osjetiti korijenje koje podiže mrtve i lišće koje
se razgrće da budu pronađeni tragovi onih o kojima se šutjelo.
Kao što su subraća franjevci ovdje
ostavljali zrnca krunice, danas je ova šuma velika krunica koja poziva
na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće
otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki
dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može
postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer
to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo
pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da
odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati
životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je
veća suza na licu hrvatskoga društva.
VII.
Bolno je slušati o tome kako je osveta
bila razumljiva; bezdušno je reći da je netko zaslužio ubojstvo i
šutnju o njemu, čak i među najužom rodbinom; tisuće takvih. Zar na tome
želimo odgajati svoje mlade? Zar je tako teško reći istinu, da bi
naraštaji nakon nas bili sretniji? Zar uistinu nema nikoga poznatog tko
je stajao nad grobnicama s oružjem i sa zapovijeđu u grlu? Zar se
zbilja danas isti ljudi koji su ostavili razasute kosti žrtava mogu
zvati velikanima?
Ako drugi o tome i šute, za nas bi
vjernike takva šutnja bila grijeh. Otkloniti nove sukobe može se samo u
susretu s povorkom života, u susretu s Onim koji je prihvatio biti
ubijen kao najveći zločinac; u susretu s ljudima kojima je stalo do
istine.
Onima koji su po zločinima stekli takav
položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane
svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu. Dobro je znati da
spomen na ovaj zločin neće zašutjeti. Ove iste šume koje su
predstavljane kao okrilje i kao kolijevka pravedne borbe, primaju
tražitelje istine i molitvu. One ne žele osvetnike, nego ljubitelje
istine. Zbiljski će pomoći svatko tko će mlade voditi prema toj istini.
Ovdje nije riječ o sukobljenim
ideologijama. Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju
ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se
svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je
ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne
će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još
sramotnijim.
Previše je onih koji su ubojstvima
nedužnih stjecali bogatstva; koji su otimali imovinu; prozivali slobodu
misli i savjesti; stvarali polazišta svojim obiteljima, dok su drugi
gladovali i bili osuđeni na nepostojanje, na poniženost i odlazak sa
svoga rodnog praga. Previše, da bi se još i danas moglo ljude držati u
strahu. Mladi, tražite istinu. Ne dopustite se zavesti dojmom
glasnijih. Njihovom se glasnoćom očito žele zaglušiti koraci kolona u
tamu. Lako ćete osjetiti tko govori iz ljubavi, a tko iz sebičnosti i
nesigurnosti pred prodornim pogledom Gospodara života.
VIII.
Danas smo ovdje kao povorka koja se
pridružila Isusu i koja staje pred povorku zaodjevenu smrću. Tu smo kao
vjernici, moleći za svoju kršćansku vjerodostojnost; moleći za svoju
Domovinu i predajući pokojne Božjemu pogledu i pogledu nebeske Majke.
U toj vjeri zahvalno slavimo Božju
prisutnost koja povezuje vjerne mrtve i našu hodočasničku Crkvu koja
susreće Gospodina i moli ga da joj uvijek daruje radost života.
Amen!
Završno pozdravno obraćanje prof. Mihovila Matkovića, člana Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.
Poštovani Oče Biskupe, dragi svećenici,
redovnici i redovnice, dragi i poštovani članovi hrvatskih udruga,
hodočasnici i poštovatelji maceljske spomen-gore, gore zločina, braćo i
sestre!
Iznimna mi je čast, zadovoljstvo i
zadovoljština! ... - i iznova čast - biti ovdje. Iznimna mi je nagrada
sudbine, nagrada Božje milosti, ... da sam se u svom zemljskom iskustvu
zatekao oči u oči s temom maceljskog stratišta mog naroda. I naravno,
posebna radost kroz ovih nekoliko godina zbog susreta s činjenicom
podizanja ovog svetog spomen-mjesta, nadasve ove spomen-crkve Muke
Isusove! I radost zbog susreta sa svima vama ... Radost što sam mogao
biti sugovornikom toliko dragih ljudi, što sam mogao biti glasnikom
bolnih neugasivih poruka i istina ... Glasnikom prema onima koji su
čekali vijesti smiraja, koji su čekali istinu s prostora ovih
maceljskih grobišta ... Istinu koja ih vraća njihovoj čovječanskoj
cjelovitosti!
Bit ću slobodan prenijeti vam jednu
priču iz svoga djetinjstva: Rodio sam se nepunih sedam godina nakon
bleiburškog stradanja, a imao sam negdje četiri godine kad sam prvi put
vidio, kad sam se susreo – naravno ne znajući razloga – s oštricom boli
Bleiburga i Križnog puta. Naime, tada sam negdje, po prvi put, vidio
moju mater i tetu – njezinu sestru – kako plaču, cvile zapravo! Stalno
me to progonilo, teško mi je bilo gledati majku da tako plače. Ona je
to dosta i skrivala od nas djece, i kad ju nisam čuo, često je imala
uplakane oči. I da sam tada mojoj materi i teti znao Kristovski reći
„Žalost će se vaša okrenuti u radost", bilo bi, čini mi se, tim dvjema
čisto pobožnim ženama – uzalud. A moja mater i teta proplakale su
čitavo moje djetinjstvo i mladenaštvo, sve moje dolaske iz Splita i
poslije iz Zagreba ...
Zašto stalno plaču, Bože? Kad će se
prestati mučiti, kad će mene prestati mučiti? Nikada, do smrti! -
pokazalo se! A teta je umrla u 92. a majka u 95.-oj. One nikada nisu
dočekale hrvatskog vojnika iz bleiburške povorke - svoga brata, moga
ujca Luku! Niti vijest gdje je skončao, niti mjesta gdje su mu kosti!
Eto, to je bila naša stvarnost, naša svakodnevica, istina o vrijednosti
života, istina o mrtvima i živima u našoj Domovini!
U mom rodnom Medovu Docu, oko crkve
veliko je šematorje gdje su žene plakale za onima koji su tu pokopani i
onima o kojima se stalno čekao glas: živima ili mrtvima! Možda su živi,
možda su prešli crtu stradanja prema bijelu slobodnu svijetu ... No,
osjećalo se, znalo se kakva ih je sudbina mogla dopasti od onih kojima
su predani ... Strašne su to slike koje su odredile domet i snagu moga
osmijeha, koje su me pratile čitava vremena i nisu dopuštale da mirno
živim, studiram, hodam, stvaram obitelj, sastajem se s prijateljima ...
I ako me je, u svekolikoj našoj hrvatskoj zapuštenosti u doba nakon
Bleiburga ijedna zapuštenost pogađala toliko, onda je to tema –
bleiburškog stradanja i život nakon njega. Nažalost, i danas je ova
tema najčešće točka dvojbenosti, prozivanja i obnavljanja osjećaja
krivnje zatiranima od strane zatiratelja! ...
Spomenimo i ovom prigodom
podatak od preko 1500 masovnih grobišta s hrvatskim vojnicima i
civilima na području Slovenije i Hrvatske ... potom imena nama dobro
poznatih grobišta: Tezno, Kočevski rog, Huda jama, Macelj, Jazovka,
Maksimir, Medvednica ... cijela je Hrvatska natopljena i posvećena
njihovom krvlju kostima ...!
Dragi i poštovani prijatelji!
U dnevnom valu i pošasti raznih isprika
svakome, svemu i svačemu, isprika koje vrijeđaju ... bilo bi konačno
vrijedno, normalno, znakovito ... da se Netko ispriča Hrvatskoj ... Ne
da se usputno, konvencionalno građanski i deklarativno ispriča, već u
duhu organske kršćanske Hrvatske uputi zamolbu za oproštenje. Zamolbu
koja bi otvorila hod prema istinskom pomirenju. Evo upravo ovoj
Hrvatskoj da se obrati za oprost, ovoj koja se okuplja i ovdje na
Macelju i na mnoštvu drugih grobišta i jama pretvorenih u grobišta.
Znamo, bio bi to znak razumijevanja i osjećanja života, znak
inteligencije naroda, znak razumijevanja povijesti, znak odgovornosti
za vijeme, za suvremenost ... suočenja s činom zatiranja! Znak suočenja
s grijehom zatiranja!
Koja je ovdje Hrvatska danas, dragi
prijatelji? Ovdje je ona neisplakana Hrvatska, ona koja je bila
istjerana iz svog bića, iz svog doma! Ona koja svoj dom nije smjela
zvati svojim! Ona koje svoje oči nije smjela zvati svojim ...svoj duh
svojim!
Da, to je ta zemlja, ta Hrvatska koja
ima more, ima zemlju, planine, ima čudesne slike za sve oči Svijeta
...Ali ima ona svoju dušu, svoju razapetost, ima i svoje
klance-jadikovce i najveći među njima, najživućiji, najprisutniji u
živim uspomenama – Bleiburg! Radi njega su plakale moja mater i moja
teta čitava svog života! One su ovdje samo slika sviju onih koje su
plakale - i koje, i koji - nikada nisu isplakali svoju bol ...
Evo me, iznova se vraćam svom
evanđeoskom selu djetinjstva, kako reče pjesnik, sjećajući se riječi
moje matere i moje tete koje su rekle kad se u našem selu pozivalo
ljude na svečanost otkrivanja partizanskog spomenika: „Jadna ti san, a
'ko će Luki našem spomenika podignuti...?"
Evo prigode, da na ovom spomen mjestu –
najvećem hrvatskom grobištu u povijesti na kojem je ubijeno i zakopano
preko 10 tisuća žrtava, ovdje uz grobnicu s položenim kostima 1163
mučenika - na mjestu trajnom i vječnom onoliko koliko će trajati i biti
vječna ova naša zemaljska Domovima - da izgovorim poruku: Ne, ne bojte
se dragi prijatelji, dragi putnici križnih putova, koji ste živjeli s
teretom zločinačkog znaka, koji ste čitava života zvani zločincima: Ne
ćete umrijeti kao zločinci!
I sve vi drage majke, sve sestre, sve bake
i zaručnice koje ste čekale s nadom svoje drage u nepreglednu hrvatskom
zboru plača poruka:
Spokojno počivajte, evo zapisana je zauvijek uspomena svih vaših boli.
Evo spomenika svim vašim dragima!
Evo spomenika svim vašim dragima!
I poruka mojoj materi i teti – evo
spomenika i vašem bratu, momu ujcu Luki. Evo ga, blistava i stamena s
imenom Muke Isusove.
Tu je, ovdje na Macelju, u Hrvatskoj!
Priredio: Damir Borovčak, http://hakave.org
------------------------
Počivali u miru Božjem !
------------------------
Počivali u miru Božjem !