Marame
Nježno si oko ramena
savila zelenomodru maramu.
U potki joj, srebre se niti,
iscrtavajući obrise ljiljana.
Sutra, bjelinu tvoga vrata
nosti će neka druga marama.
Marame, marame...
Isprepleću se nijanse zelenih,
plavih, ljubičastih tonova,
trepere šare ornamentike,
prelijevaju cvjetni motivi.
Šalovi su tvoj iskorak.
Nešto meko, šuštavo,
svilenkasto, podatno
u sivilu svakodnevice.
Pašmina čvrsto zataknuta
za revere kaputa
ili paučinasta svila
što dodirom lahora
nedužno ti miluje obraz.
Marama kao drugo tvoje lice
u kojoj se zrcali ono unutarnje ja.
Marama kao tvoj
odgovor na pitanje –
Tko sam ja ustvari?
U mnoštvu, u parku, u kafiću,
u prolazu, u daljini ...
prepoznajem tvoju maramu.