ČOVJEKU MOGU ODREZATI KRILA, NO ZABORAVLJAJU DA IMA DUŠU
U jednoj pustinji je rasla mala, kržljava palma.
Mogla se opisati svakim atributom osim onim da je “lijepa” i “snažna”.
Ipak, borila se.
Jednoga dana je na svom putu pustinjom do nje je stigao beduin. Prvo što je pomislio bilo je zgražanje nad ružnoćom naše palme. “Kad je ovako ružna, nije joj potrebno dalje rasti.”- rekao je te stavio na nju jedan veliki kamen i otišao dalje svojim putem.
Vrijeme je nastavilo teći, a s njime i palma koja se nije prestala boriti za opstanak. Bila je svjesna nemogućnosti rasta u visinu, i zato je sve svoje snage uložila u jačanje i rast korijenja.
Time je palma zadobila mogućnost rasta u visinu. Novom snagom iz dubine je uspjela zbaciti kamen i izrasti u predivno stablo kojem bi zavidjele najljepše plaže.
Nakon mnogo godina pustinjom je prolazio beduin izmoren vručinom i zagledao se u palmu te se odlučio odmoriti u njenom hladu.
Nije ju prepoznao…
_____________________________________________________________
Čovjeku mogu odrezati krila, no zaboravljaju da ima dušu.
Preuzeto s http://www.hrsvijet.net