Završetak
pregovora za pristup Hrvatske Europskoj Uniji, po mišljenju dobro
upućenih analitičara, čini Hrvatsku ranjivijom negoli je ikada bila
poslije oslobođenja svojih okupiranih teritorija. Veliko je pitanje
zašto je Hrvatska uopće dovedena u takav položaj i tko je stvarno za to
odgovoran. Zašto je još mnogi međunarodni subjekti, umjesto da je
prihvaćaju kao ravnopravnog partnera, zapravo žele što je moguće više
očerupati bilo materijalno bilo politički ili moralno?
Može li itko u
današnjoj Hrvatskoj sa sigurnošću reći da će Hrvatska ove godine
potpisati pristupni ugovor s EU-om i u razumno vrijeme doživjeti
ratifikaciju toga ugovora u svim članicama EU-a, ukoliko se hrvatski
građani pozitivno izjasne o pristupu Hrvatske toj asocijaciji koja jako
voli direktive? Može li ijedan hrvatski političar decidirano reći da se
Hrvatskoj ne sprema nikakva »jugosfera« ili državno uvezivanje po
formuli: bivša Jugoslavija minus Slovenija i plus Albanija?
Nije li ta nevjerojatna ranjivost i
nemoć prepoznatljiva već uz ostalo po nerješavanju za hrvatske građane
sudbinski važnih gospodarskih pitanja, npr. uspostave primjerene
poljoprivredne proizvodnje, opstanka brodogradilišta ili proglašenja
gospodarskoga pojasa - što uporno ali uzalud traže hrvatski ribari –
jer se hrvatski interes u tim pitanjima suočava s interesima moćnijih
država?
Nije li ta ranjivost vidljiva u iskazanoj nemoći da Hrvatska
zaštiti dvojicu hrvatskih građana, hrvatskih branitelja, koje druga
država, konkretno Republika Srbija, dvojbenom optužnicom tereti za
djela koja su, ako su (a po izjavi DORH-a za zeničkog uznika uopće i
nisu) počinjena na hrvatskom teritoriju? Može li netko zamisliti da bi
1961. godine, petnaest godina nakon završetka rata, Njemačka uhitila
francuske branitelje i optužila ih za ratne zločine počinjene na
francuskom teritoriju za vrijeme njemačke agresije na Francusku?
Budući
da takva politika nikako ne može voditi dobrosusjedskim odnosima,
nameće se pitanje je li i Srbija postala instrument u rukama dijela
međunarodnih antihrvatski raspoloženih faktora? Nije li ranjivost
Hrvatske prepoznatljiva i u vrlo sustavnom i smišljenom djelovanju
moćnika koji kontroliraju glavnu struju javnoga mnijenja u Hrvatskoj, a
koja, krivotvoreći istinu, širi prvenstveno crnilo, negativnosti, sve
ono što može degradirati hrvatsku državu i hrvatski narod, ili svim
sredstvima pokušava zaglupljivati hrvatske građane?
Kako
se suočiti s tim brojnim, iznimno teškim i nezaobilaznim pitanjima i
problemima, najbolje je rješenje ponudio sisački biskup Vlado Košić
koji je u nedjelju 16. siječnja u povodu spomen na slavne branitelje
Zrina uz ostalo u propovijedi rekao: »Danas naša borba u prvom redu
treba biti borba za istinu. Istina, istina i samo istina, cjelovita
istina - pravo je i najbolje naše oružje i jedino što nas treba učiti
što se stvarno nama dogodilo ili nije dogodilo, kad smo na vlastitoj
koži osjetili otimanje i komadanje naše domovine. Nitko nije ovlašten
da prešućuje istinu ni za koji tobože viši cilj, da na lažima stvara
privid dobrih odnosa, a previđa istinu. Drugo naše oružje, kojim nam se
valja danas boriti i tako čuvati i unapređivati slobodu, jest pravda.
Pravda nije ni nova ni stara, nije na prodaju i ne podlije že
mišljenjima nikakvih političkih arbitara kojima je prije svega stalo do
zadovoljenja vlastitih političkih interesa.
Pravda je dati svakome što
mu pripada, ni više ni manje. Stoga ona mora biti norma za sve, ili je
uopće nema.
Gospodin naš Isus Krist rekao je: 'Blago gladnima i žednima
pravednosti, oni će se nasititi.'«
Samo pravda i istina, i to cjelovita
istina o prošlosti i o svim sadašnjim aspektima političkog,
gospodarskog, kulturnog, socijalnog i svih drugih aspekata života u
suvremenom hrvatskom društvu temelj su na kojem se može i mora - a
pravi vjernici su uvjereni s Božjom pomoći da i hoće - izgraditi
zdrava, sposobna i uspješna hrvatska država. Doista, neuklonjiv je
dojam da je žrtvovanje i nepoštivanje istine i pravde na razini
osobnog, obiteljskog, društvenog i državnog života korijen svih
aktualnih nedaća. Stoga je uklanjanje svih falsifikata, svih
zamagljivanja i svih skrivanja iza stvarnih ili nevidljivih zidova
zadaća svakoga hrvatskog građanina, i to na svim razinama na kojima je
on nazočan i djelatan.
Samo cjelovita istina može ozdraviti hrvatsku
politiku, osvijetliti njezine zarobljenosti i lutanja, jer samo
ozdravljena politika može ispuniti svoj smisao: služenje općemu dobru
hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana. Samo uklanjanje svih oblika
nepravde, a ima ih nažalost veoma mnogo u suvremenome hrvatskom
društvu, te pretakanje pravde u zakonska i pravna rješenja te
beziznimno poštivanje pravde i prava, mogu i moraju osloboditi hrvatsko
društvo i hrvatsku državu sadašnjih podjela. Unutarnje zagovaranje
pravde i prava temelj je i za promicanje i postupanje Hrvatske u duhu
međunarodnoga prava na međunarodnoj sceni. Samo pravedna Hrvatska,
vjerna i dosljedna svim odredbama međunarodnoga prava, i danas može i
mora s velikim Matošem isticati: »Regnum regno non praescribit leges!«
(tj. kraljevstvo ne može propisivati zakone drugom kraljevstvu).
Otkrivanje, prihvaćanje i poštivanje
istine i pravde hitna je zadaća za sve pripadnike hrvatskoga naroda,
osobito za sve vjernike katolike, i za sve hrvatske građane, jer samo
istina i pravda zacjeljuju svaku društvenu ranu, osposobljavaju za
hitno ispravljanje postojećih nedaća i za izgradnju stabilne i
međunarodno respektabilne hrvatske države i hrvatskoga društva.
Ivan Miklenić Glas Koncila
Preuzeto s http://hakave.org/
|